Marijo Šimović: Nužnost ulaska u vlast sa Dodikom, Čovićem i drugima

Piše Mario Šimović

Pažljivo 22. listopada ove godine slušam presudu sutkinje Jasne Galešić bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu i pada mi na pamet misao što bi bilo da Ivica Račan 23. studenog  2003. godine  nije priznao poraz SDP-a i odbio prijedloge lijevih i liberalnih stranaka koji su tražili od njega da krene u formiranje lijeve koalicije. Jedno je sigurno, u tv prijenosu tog 22. listopada sigurno ne bi pratili suđenje bivšem premijeru Sanaderu. 

Donekle sličnu poziciju kao Ivica Račan imao je Nermin Nikšić u postizbornoj noći. SDA je osvojila najviše glasova u Federaciji BiH i u većini kantona i najlakši potez bio bi priznati poraz i uživati četiri godine u raznim parlamentima. U nikad zamršenijoj političkoj situaciji u zemlji biti opozicija je priviliegija. 

Priznajem da sam to očekivao, očekivao je to i veći dio javnosti navinkut na opurtunizam kao neupitnu vrijednost. 

No, predsjednik SDP- a, kome kritičari zamjeraju da nema karizmu lidera (ostavljući nas u dvojbi šta je to lider i kakve to metafizičke osobine lider treba imati)  uradio je vjerojatno najvažniji potez u postdejtonskoj BiH - krenuo je da pravi vlast bez SDA. Argumenti protiv te koalicije su ozbiljni i skoro da nije moguće ni jedan osporiti! Stranke sa kojima se može formirati front protiv SDA su 100 posto SDA. 

Probajmo sada odbraniti tezu da je odluka da se pravi vlast bez SDA povijesna! 

Stožerna SDA sa Bakirom Izetbegovićem doslovno je napravila državu za narod, ako se pod narodom misli na uže vodstvo SDA. Praveći ovih dana teze o tome zašto je prebitno formirati vlast bez SDA, naletim na brilijantnu misao predsjednika Bakira Izetbegovića. Na novinarsku konstataciju da se stiče dojam da je SDA prepuštala partnerima važne pozicije u vlasti Izetbegović odgovara: "Nikada SDA, osim u ovom mandatu, nije u isto vrijeme imala direktora Telekoma, Elektroprivrede, Pošte". Nema dvojbe da će povjesničari, kad budu objašnjavali politiku SDA krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća, upravo citirati ovu izjavu. Politika SDA počinje i završava sa ovladavanjem javnim kompanijama, to su kasarne za glasače, tu SDA pobija teze antičkih filozofa o bitku, pogriješili su mudri Sokrat, Platon i Aristotel. Bitak je vidljiv da vidljiviji ne može biti.

To što sudstvo, tužilaštvo i obranu kontroliraju SNSD i HDZ, za SDA je beznačajno pitanje. Beznačajno je naravno i to što mladi odlaze kao u seobi naroda. Oni koji trebaju da ostanu zasigurno će i ostati - u kabinetima ministara i u telekomima, elektoprivredama,  gdje se nalazi snaga naroda. 

Treba li uopće napominjati da SDA nikada niti u primisli nije imala svijest da bi trebalo imati neku ekonomsku viziju zemlje koja bi možda podrazumijevala da se u dva glavna turistička središta zemlje, Sarajevo i Mostar, ne putuje 150 minuta na vlastitu odgovornost, već  50 minuta autocestom. SDA je uspjela da ljudi zaduženi za izgradnju autoputa imaju radni dan kao potpredsjednici Republike Srpske.

Važan razlog za odlazak SDA je, naravno, i vanjska politika koja je bila na nivou unutarnje - znači očajna. 

Šetnje osuđenih ili osumnjičenih hrvatskih državljana kroz Sarajevo i šetnje  osuđenih ili optuženih na bh. sudovima ulicom, govore  o smislenoj politici prema Hrvatskoj. 

Ključna zamjerka Izetbegoviću bila je odnos prema turskom predsjedniku  Recepu Tayyipu Erdoganu! Izetbegović se tinejdžerski divio Erdoganu i radio geste za koje sam uvjeren da sam turski lider nije tražio. Prekinuti odnos sa turskim liderom koji je među nekoliko najvažnijih europskih lidera današnjice bio bi politički diletantizam. Primjer kako se odnositi prema Erdoganu  je albanski premijer Edi Rama koji ima izvrsne odnose sa Erdoganom od kojih profitira cijela albanska privreda,  a da ti odnosi nisu zasnovani na nikakvom panislamizmu ili nostalgiji za Osmanskim carstvom.

Nema nikakvog razloga sumnjati da će nova vlast predvođena Nikšićem gajiti upravo te odnose.

SDA je dovodila u pitanje stavove našeg najvažnijeg geostrateškog saveznika  SAD, što je samo po sebi dovoljno da tu politiku nazovemo suicidalnom. Nova vlast, bez obzira na unutarnju političku cijenu, u potpunosti mora slijediti zahtjeve i politiku SAD-a.

Najvažnije optužbe na račun SDP-a, ali i na račun ostalih građanskih stranaka je možebitna vlast sa HDZ -om i SNSD-om. Glavni argument da ljevica neće sa nacionalističkim strankama nestaje. Ne postoji ništa što ima SDA, a da u istom kapacitetu nemaju gore navedene stranke. Odgovor na ove argumente je jednostavan. Tako, nažalost, nalažu izborni sustav i struktura zemlje. Ako HDZ bude imao kontrolu nad Domom naroda FBiH (što još nije sigurno), vlast sa HDZ-om će biti nužnost. Dodikov šoping u parlamentu BiH  doveo je do toga da već možemo reći da vlast bez njegove stranke neće biti moguće formirati! To nas vodi ka jeziku. Građanske stranke pod hitno moraju naći u rječniku riječ koja bi objasnila nužnost ulaska u vlast sa Dodikom, Čovićem i drugima.

To nije stvar izbora  već nužnosti, i nema dvojbe da će glasači građanskih stranaka to spoznati ako im se objasni jasno i razgovijetno.

Ono što u SDP-u najavljuju jeste da će uvjet bilo kakve vlasti biti donošenje seta zakona. Bilo bi nužno da jedna od tih stavki bude nadgledanje izbora video nadzorom. Donošenje tog zakona umogućilo bi prve demokratske izbore u povijesti ove zemlje. Pobjeda koja bi bila dovoljna utjeha za ulazak u vlast s navedenima.

Uvjet za Dodika jednostavno mora biti demokratizacija medija u Republici Srpskoj, a za Čovića pluralizam i demokratizacija na teritoriju koje kontrolira HDZ!

Uz kontrolu izbora, ozbiljne infrastrukturne projekte poput izgradnje autoputa, ali i ozbiljne medijske prezentacije učinjenog,  što je izostalo za vrijeme prvog mandat, ljevica može da se nada velikoj pobjedi 2020. na lokalnim izborima, te potpunom trijumfu 2022. godine.

Ako se to dogodi, za što postoje objektivne šanse i okolnosti,  potez Nermina Nikšića bit će mudar i značajan za povijest ove zemlje i sasvim sigurno će se jednom u Sarajevu spajati ulica Džemala Bijedića i Nermina Nikšića.