Deklaracija Sabora: Repriza ratnih ciljeva Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine

Piše: Sead Omeragić

Ono što smo imali priliku slušati kao raspravu o Deklaraciji Sabora Hrvatske o položaju Hrvata u BiH pretvorilo se u  klasičnu konstrukciju i forsiranje nevjerovatnih količina laži. Uglavnom, ugroženost je kiptila sa govornice Sabora Hrvatske. 

Miro Kovač, nekadašnji šef Ureda Franje Tuđmana, bio je najglasniji u izjavama oko Deklaraciji: „Deklaracija o položaju Hrvata u BiH, ne upliće se u unutarnje odnose i neće zaoštriti odnose Hrvatske i BiH“. Dakle, oni se direktno miješaju u stvari u BiH i istovremeno oni znaju i kako će reagirati država u koju se miješaju.

“Način na koji će to kolege u BiH urediti je stvar Parlamentarne skupštine BiH, a Hrvatska je dužna ukazati na to da je apsolutno neprihvatljivo i nekulturno da Bošnjaci biraju predstavnika Hrvata u Predsjedništvu BiH”, rekao je Kovač. Ovim Kovač podrazumijeva da će se stvari urediti u BiH kako Hrvatska traži ili će se ostvariti prijetnje o nesigurnosti i nemogućnosti opstanka države BiH, koje ovih dana dolaze sa svih HDZ-ovih strana. To što Kovač poštovanje Ustava BiH tretira kao neprihvatljivo i nekulturano, poseban je apsurd. 

HDZ Hrvatske ovim samo reprizira svoj odnos prema BiH. Međunarodni sud u Hagu je u presudi Prlićevoj grupi, osudio i Franju Tuđmana za UZP na osnovu jasnih i nedvosmislenih stenograma koje je hrvatski predsjednik uredno snimao i ostavio iza sebe. Među tim stenogramima ima stravičnih izjava poput one Mileta Akmadžića: „Predsjedniče... Prema Stocu od Bune, Blagaja, gore, da ih (Bošnjake) potpuno eliminišemo, barem do Čapljine.“ 

I Eliminisali su Bošnjake i gurnuli ih još sjevernije od Čapljine. Sjetimo se konclogora i stravičnih snimaka logoraša iz zapadne Hercegovine, koje su evropsku i svjetsku javnost bacile u očaj. O Tuđmanovoj mržnji koju je iskazivao prema BiH pisali su brojni autori. Mirovni pregovarač Richard Holbrooke to iznosi u svojim memoarima Završiti rat. Glavna tužiteljica Carla Del Ponte navodi preciznu rečenicu o Tuđmanu i BiH.

“Franjo Tuđman nije mogao podnijeti ni samu pomisao o postojanju Bosne i Hercegovine kao neovisne i samostalne države... Podjela Bosne nastupila je kao poslejdica otimanja zemlje u kojoj su sudjelovali i Srbi i Hrvati“,  napisala je Del Ponte u svojim memoarima. 

Repriza ratnih ciljeva već četvrt stoljeća mira ne prestaje. Dogodila se i u Saboru RH 12. decembra 2018. godine. 

Tuđman 27. decembra 1991. u Zagrebu, dakle u predvečerje agresije na BiH, govori čelnicima HDZ-a BiH da suverena Bosna i Hercegovina ne smije biti podržana od Hrvata: „Jedan od naših ljudi u Bosni je je nacrtao prijedlog o razgraničenju (naroda u BiH), gdje će hrvatska područja biti ona koja ste vi obuhvatili zajednicom Herceg-Bosna, koja će se povezati sa hrvatskim suverenitetom.

Kao dodatak ovim dvjema zajednicama (Hercegovačka i Travnička zajednica, op.a.) Hrvatska bi vjerovatno iz političkih razloga dobila područje Cazina i Bihaća i to bi onda bilo rješenje koje bi  potpuno zadovoljilo hrvatski nacionalnih interes. Od preostalog dijela u kojem bi ostali Muslimani (Bošnjaci) i dio katolika Hrvata, drugim riječima dio oko Sarajeva, mogla bi biti formirana mala država, državica koja bi bila ostatak države Bosne. I to bi bila tampon zona između demarkacione linije Srbije i Hrvatske i ova bi se državica uglavnom oslanjala na Hrvatsku“. 

Ovim je Tuđman otvoreno priznao da Bosnu i Hercegovinu želi uništiti i podijeliti. Da ga ne interesuju Hrvati Sarajeva. Da je Bosansku Posavinu poklonio Miloševiću još tada, četiri mjeseca prije agresije 1992. godine. 

David Oven je u svojim memoarima „Balkanska odiseja“ zabilježio da se njemu i Torwaldu Stoltenbergu, polovinom 1993. godine, „pismom obratio bosanski predsjednik Alija Izetbegović, plašeći se da će Posavinu Hrvati definitivno dati za malo više zemlje u Hercegovini“.  

Na današnjem Saboru Hrvatske su samo dva govornika spomenula Bosansku Posavinu. Jedan je spomenuo kao tragediju Hrvata, bez zadiranja u pozadinu i suštinu. Drugi je jasno optužio HDZ da je ovaj prelijepi dio BiH prodao i toga su istjerali iz Sabora. Dušan Bilandžić, koji je Tuđmana smatrao za najvećeg prijatelja i borio se protiv njegovog progona, iznosi detalje te trgovine Posavinom: “To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za Bosansku Posavinu. Tada sam Franju pitao: Zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe“, bio je jasan Bilandžić. 

Stenogrami i svi Tuđmanovi skupovi obilovali su identičnim secesionizmom koji je danas iskazivao Sabor Hrvatske. Iz onog davnog decembarskog skupa Tuđmana i HDZ-a uoči nove 1992. treba izdvojiti njegove riječi: „Došlo je vrijeme da iskoristimo priliku i okupimo hrvatski narod unutar najširih mogućih granica.“ 

Britanskom novinaru Ianu Traynoru je u januaru 1991., nakon jednog teniskog meča, rekao: „Zemlja će“, nasmijao se, „biti reorganizirana po linijama koje su se posljednji put pokušale uspostaviti 1939.  godine, kada su Srbi i Hrvati dogovorili da Jugoslaviju pretvore u veliku Hrvatski u veliku Srbiju.“ Radilo se o ideji koju su nacisti i fašisti 1939. godine predložili Srbima i Hrvatima uoči pakta sa tim državama. 

To što su napravili najgorim zločinima identično je ciljevima koje zahtijevaju od BiH danas: Evropske su motode, a model priče usred Sabora je kombinacija Ostapa Bendera i Barona Munchausena. 

Član 10. Ustava Hrvatske, stav 2 kaže: „Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“ To službeni (HDZ-ov) Zagreb redovno izvlači kao argument za miješanje u unutarnje stvari u BiH. Iz ovog člana Ustava RH se izvlači golema finasijska i svaka druga pomoć Hrvatima u BiH, premda su konstitutivni u svojoj BiH. Recimo, Holandija nije ugradila u svoj ustav brigu o sunarodnjacima u belgijskoj Flandriji. Hrvati BiH su danas jedini narod u svijetu koji mogu birati i biti birani u dvije države. Dakle, Republika Hrvatska je napravila Hrvate BiH ravnopravnijim od vlastitih građana. 

Ustav BiH poštuje nacionalno i građansko. Intervencije RH podrazumijevaju da oni u Ustavu BiH i u Izbornom zakonu žele isključivo nacionalno, bez građanskog organiziranja. Time bi se otvorila stranica apsolutne segregacije unutar države Bosne i Hercegovine. 

Što se tiče ugroženosti, treba vidjeti koliko je uistinu Hrvata na pozicijama u vlasti na svim nivoima. Koje su to stalne, rezervisane ministarske pozicije za Hrvate (HDZ) već treće desetljeće nakon rata? Kakva je ugroženost kako nijedan narod osim Hrvata, od Dejtona do danas, nije imao ministra finansija, i na federalnom nivou, kao i ministra pravde.  

Treba analizirati stvarnu nacionalnu zastupljenost svih pa doći do preciznih podataka. Već sada bi se moglo reći ono što će se pokazati tačnim ono što je nagovijestio i visoki predstavnik Valentin Inzko: Ne postoji nacionalna ugroženost Hrvata,      nego suprotno od toga. Većina državih firmi u Sarajevu privatizirana su i dokapitalizirane od hrvatskih državnih kompanija, a da niko nije sa bošnjačke strane riječi progovorio protiv tih nezakonitosti. Sve je to obavljano za male ili nikakve novce. Slučaj dokapitalizacije Energopetrola od hrvatske INA-e (kasnije mađarskog MOL-a) je drastičan. Više je novca INA-i za milion i po KM dala Vlada Federacije Ahmeta Hadžipašića, koja je tu bosansku kompaniju bajagi dokapitalizirala. Prema izvještajima Finansijske policije Federacije, radilo se o najgorem kriminalu. Nema sumnje da je već davno bilo vrijeme da se svi ovi podaci objedine, objave i prevedu, te pošalju Evropskoj uniji kako bi se vidjelo kakav je kolonijalni odnos uspostavila Republika Hrvatska protiv Bosne i Hercegovine, evo više od dva i po desetljeća mira. 

Deklaracija Sabora ovog decembra se u svojoj suštini se ni po čemu ne razlikuje od Memoranduma SANU, koji je doveo do najgorih zločina. Deklaracija kao i Memorandum SANU počivaju i završavaju na nacionalnoj ugroženosti. Ciljevi ovakvih dokumenta su redovno isti od Miloševića i Tuđamana, do njihovih današnjih političkih potomaka.

ABOUT THE AUTHOR    [email protected]

Sead Omeragić je novinar i kolumnista na websajtu novinske agencije Patria. Novinarstvom se počeo baviti '80-ih godina prošlog vijeka. Radio je za više printanih i elektronskih medija. Autor je nekoliko knjiga, od kojih je najzapaženija "Dogovoreni rat" objavljena 1998. godine.