Članak

Trifković: Selo Čemerno niko nije napadao dok nisu stigle haubice

Pred Sudom BiH danas je nastavljen proces za 12 optuženih koji se terete za zločine nad žrtvama srpske nacionalnosti u Čemernom, kod Ilijaša, u junu 1992. godine.

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Pred Sudom BiH danas je nastavljen proces za 12 optuženih koji se terete za zločine nad žrtvama srpske nacionalnosti u Čemernom, kod Ilijaša, u junu 1992. godine.

Svjedočio je svjedok Tužilaštva BiH Branko Trifković, za kojeg je odbrana ustvrdila da ima i državljanstvo Sjedinjenih Američkih Država. Na pitanje advokata Enesa Duraka Ifeta Ferageta da li je u Imigracionom listu napisao i da je bio pripadnik Vojske RS-a Trifković je kazao da jeste, a odbrana će, prema najavi, provjeriti te navode. 

Trifković je ispričao da se u maju 1992. godine vratio u Čemerno iz Ilijaša i to nakon što ih je preduzeće poslalo na godišnji, jer su već postavljene barikade. 

On je te 1992. godine imao 23 godine i došao je u očevu kuću gdje je boravio s ocem Milenkom, majkom Janjom sestrom Brankom i bratom Rajkom. U kući je boravila i njegova tetka Mirosava Bunjevac s mužem Aćimom, tri sina i nevjestom. Oni su izbjegli iz sela Debela Međa.

On je kazao da je u selu bilo mirno i da ih niko nije napadao sve do 10. juna 1992. godine. Kazao je da su u selo dovučene negdje oko 5. juna haubice 105 mm. 

Kako je ispričao one su dejstvovale prema Brezi, a haubice je opsluživala vojska koja je došla s haubicama.

- Bilo je 20-ak vojnika – ispričao je Trifković.

Kada je riječ o spornom danu Trifković kaže da je ujutru oko 5 sati i 40 minuta čuo galamu i pucnjavu. Ustao je i krenuo bježati niže svoje kuće prema Nikinoj.

„Čuo sam vrisku, hvataj ih, predajte se, nećemo vam ništa. Kako sam bježao, dok sam preskakao ogradu bio sam ranjen u stražnjicu. Čuo sam naredbu da se pali kuća Milana Trifkovića.Vidio sam Enesa Duraka, Nusreta i Mirzeta Bešliju i Selmanovića, ne znam ime, ne mogu se sjetiti zvali su ga Karabegov sin – kazao je Trifković.

Dalje je kazao da je njegova porodica izašla iz kuće ispod puta. I da su navedeni ljudi pucali.

- Otac, majka, brat, sestra, tetka i njena dva sina Miloš i Ranko Bunjevac i nevjesta Slavojka oni su bili u kući. Tetak Aćim i sin Neđeljko nisu bili tu – priča Trifković.

Kasnije je kazao da je Neđeljko izašao šetati, jer nije mogao spavati, a da mu je brat na sebi imao policijsku uniformu i da je bio naoružan.

Svi su ubijeni, a otac mu je kako tvrdi, udavljen malo dalje u Raševića njivi, a ispričao je da je čuo i da njegov otac govori „zar i ti kume“. 

Tužiocu Vladimiru Simoviću kazao je da je njihov kum bio Nusret Bešlija.

Kazao je da je tako ranjen s rođakom Neđeljkom koji je bio 100 metara od njega otišao na Okruglicu, gdje je previjen, te su se vratili u selo. Tu je zatekao mrtve, te opisao stanje.

On je odgovarajući na pitanja advokata odbrane kazao da je pucao iz svoje papovke koju je zadužio za stražu, nakon što je vidio da je njegova porodica ubijena. No, nije pojašnjavao kako je uspio obući se i pri tome i pušku uzeti kada ga je probudila galama i pucnjevi i zašto nije i druge ukućane obavijestio.

Na pitanje advokata Ferageta u kojim kućama je spavala vojska i jesu li civili i vojska spavali u istim kućama Trifković je rekao da zna. Kazao je da su iz haubica ispaljivane granate tokom dana, ali da ih on nije opsluživao.

Interesantno je i da je Trifković kazao da je tužiocu u Istočnom Sarajevu 2008. dostavio snimak svoje sestre koja govori o dešavanjima iz Čemernog od 10. maja 1992. godine i da je taj snimak on načinio. Odbrane nisu dobile ovaj snimak.
Trifković nije znao ni pojasniti kako to da muškarci koji su vojno sposobni bježeći od rata dolaze u mjesto koje je također pod ratnim dejstvima.

- Pa, došli kod porodice – kazao je Trifković.

Kazao je da je iz haubica pucano više od jednom puta dnevno, da ne zna da li je bilo plotuna (istovremeno ispaljivanje iz haubica) i da ih niko nije dirao niti napadao prije dovoženja haubica.

Nije mogao potvrditi da li su haubice dejstvovale i prema Sarajevu i Ilijašu. Kazao je da mu nije poznato da je Momir Šikuljak sprovodio vojnu obuku čak i za žene u ovom području, ali da ga poznaje. Kazao je da je čuo za Ratka Kapetanovića, ali da nije znao da je komandant vojnog bataljona smještenog u Okruglici. Nije čuo ni za jedinicu za obezbjeđenje s Momirom Šikuljom na čelu.

- Koliko ja znam takva jedinica nije postojala – kazao je Trifković.

Ovaj svjedok potvrdio je da ima 100-postotni invaliditet te da je penzionisan kao RVI Vojske RS. On tvrdi da je ranjen 29. avgusta 1992. godine, a u evidenciji ranjenih Vojske RS, koju će odbrana uvesti kao dokaz, stoji da je ranjen 18. juna 1992. godine. 

Za napad na Čemerno, u okviru kojeg je ubijeno 30 osoba srpske nacionalnosti, Tužilaštvo tereti, uz Bešlije, Duraka i Spahića, i Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, te Mirsada Bešliju i Nehura Ganića. Oni su optuženi kao bivši pripadnici Teritorijalne odbrane (TO) te aktivnog i rezervnog sastava policije.

#BiH