ANALIZA Predratni planovi i pripreme za istrijebljenje naroda

Piše: Sead Omeragić 

Mi smo valjda jedina država u svijetu u kojoj pravosuđe promovira revizionizam i pokušava lažirati historijske činjenice. Sve što se u posljednje vrijeme događa potvrđuje da naša tužilaštva imaju ozbiljne probleme sa političkim primjesama u svom radu. Nakon podizanja optužnice protiv tri komandanta korpusa Armije RBiH (Mahmuljin, Dudaković, Dreković), zatim ministra policije i komandanta specijalnih snaga (Jusuf Pušina i Dragan Vikić), jasno je da se krivica za prošli rat protiv Bosne i Hercegovine želi izjednačiti po cijenu javnih laži i revizionizma.

Čak se i presude u međunarodnom sudu u Hagu negiraju, što je najgora vrsta revizionizma, kakav protežiraju evropski neonacisti. Već odavno je napravljen haos u glavama običnog svijeta u Bosni i Hercegovini i okruženju o tome ko je počeo rat i u ime kakvih ciljeva.     

Prošli rat se, bez ikakve sumnje, vodio za podjelu Bosne i Hercegovine i istrebljenje njenog najbrojnijeg naroda – bosanskih Muslimana, Bošnjaka. Od marta 1991. godine i drugog susreta Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, počeli su se praviti planovi za istrebljenje bosanskih Muslimana - Bošnjaka. Dakle, više od godinu dana prije početka vojnih akcija.  

Bosanske policijske službe snimile su stotine razgovora između Karadžića i ostalih srpskih vođa. Deset godina poslije, na suđenju Miloševiću pred Tribunalom u Hagu, snimke su otkrivene javnosti.

Davida Harlanda voditelja civilinog odjela UN-a u Bosni, dva mjeseca uoči agresije na BiH, Radovan Karadžić i Biljana Plavšić su obavijestili o namjeri da krenu u etničko čišćenje Bosanskih Muslimana. Bio je to strašan šok za ovog tada mladog novozelandskog diplomatu.

Ljudi gotovo isključivo znaju za govor Radovana Karadžića u Skupštini BiH 15. oktobra 1991. godine, kada je  Bosanskim muslimanima zaprijetio istrebljenjem: „Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a Muslimane možda u nestanak. Muslimani se ne mogu obraniti ako ovdje bude rat..."

Međutim, takvih razgovora u kojima je najavljivao istrebljenje bošnjačkog naroda Karadžić imao svakodnevno.  

Florence Hartmann u svojoj knjizi „Zločin i kazna“ iznosi nekoliko karakterističnih telefonskih razgovora Karadžića u kojima najavljuje pokolje i istrebljenje bosanskih Muslimana. Tako 12. oktobra 1991. godine Karadžić telefonski izlaže svoje planove nekolicini bliskih saradnika. On tačno pet puta u istom telefonskom razgovoru ponavlja da će u slučaju rata Muslimani nestati. Karadžić govori: „Oni (vođe bosanskih muslimana, op. a. Florance Hartmann) ne razumiju da će doći do krvoprolića i da će Muslimani biti istrijebljeni. Ti jadni Muslimani ne vide kuda ih vode njihove vođe i na što ih osuđuju, na nestanak. Nestat će ti ljudi, nestati sa lica Zemlje (ako ne prihvate pripojenje Srbiji kako to hoće Karadžić, op. F.H.). Jedina im je šansa da tome izmaknu bila prihvatiti ono što smo im ponudili. I to je već bilo previše, ponudili smo im puno, previše“ (pripojenje tzv. velikoj Srbiji). U drugom telefonskom razgovoru sa saradnicima, koji je vodio 15. oktobra 1991., Karadžić nakon najave istrebljenja naroda, najavljuje istrebljenje i vođa bosanskih Muslimana: „Kao prvo, niko od njihovih vođa neće ostati na životu. Za tri-četiri sata svi će biti poubijani. Neće imati nikakve šanse da prežive.“

Poslije ovog telefonskog razgovora i predskazanja stravične  sudbine lidera bosanskih Mislimana, on odlazi na sastanak sa tim ljudima, koji će se održati u Skupštini  Republike BiH. I tada Karadžić javno, pred kamerama prijeti da će čitavog jednog naroda nestati.

Naravno, velike sile su te snimke imale odavno i znale sadržaj svakog razgovora srpskih nacionalističkih vođa. Vlasti u Sarajevu su odmah bile upozorene sa ovim srpskim namjerama nestanka čitavog bošnjačkog naroda i njegovih lidera.

Karadžić i njegova stranka nisu nikada skrivali činjenicu da su im glavna meta bosanskim Muslimani. Svjetske sile su već tada pretpostavljale i zašto je to tako: Zato što bosanski Muslimani - Bošnjaci nisu nimalo naoružani, niti spremni za odbranu. To je bio ključnio razlog ove bahatosti u prijetnjama istrebljenjem. Florance Hartmann je objasnila zašto su meta režimima Miloševića i Tuđmana i trabantima u  BiH: „Bosanski Muslimani bili su nacija čije i samo postojanje sprječava ukidanje Bosne i Hercegovine i njenu podjelu između Srbije i Hrvatske.“

Prof. dr. Ivo Komšić je uoči rata imao susret sa jednim visokim funkcionerom SDS-a.  

„Vadi svu rodbinu iz Sarajeva što imaš“, upozorio ga je taj SDS-ovac u ljeto 1991. godine. A šta će biti sa Muslimanima, pitao ga je profesor Komšić. „Ni ptica neće izaći iz Sarajeva. To ćemo pogušiti k'o miševe“, rekao je SDS-ov funkcioner.

Kada je višenacionalna bosanska delegacija iz Sarajeva, na jednim pregovorima u Ženevi, zamolila Karadžića da prestane direktno granatirati stanove, jer njegove granate ubijaju i Srbe, kao i sve ostale, Karadžić je pred svim prisutnim euforično uzviknuo: „Pobijete ih sve što se mene tiče. Oni koji su ostali u Sarajevu nisu Srbi.“

Nisu samo lideri bosanskih Srba govorili o istrebljenju Bošnjaka. Dario Kordić, HDZ-ov osuđeni ratni zločinac je uoči rata zaprijetio Bošnjacima: „Ako se ne spametujete, moglo bi vas nestati sa ovih prostora.“

Nakon Karadžićeve prijetnje istrebljenju bosanskih Muslimana, isti dan 15. oktobra 1991. godine, profesor dr. Ivo Komšić imao je, ispred skupštine RBiH, bliski susret sa Matom Bobanom. Mnogi su strani dužnosnici u BiH u Bobanu odmah prepoznati najgoreg rasistu.

“Boban”, sjeća se Komšić, “nije pravio nikakav uvod. Odmah je prešao na stvar. Rekao je kako je veoma važno da razumijem ovu situacija i kako moja uloga u njoj može biti značajna. Tvrdio je da sam “predsjednik“ inzistira na tome, misleći na Tuđmana. Prema njegovim riječima, slijede povijesni događaji u kojima bi “njima“ bilo veoma važno da budem uz “njih“ i da preuzmem neku važnu funkciju. Inzistirao sam da mi objasni o kojim se događajima radi.”
“Mi pravimo svoju državu”, rekao je.
“Koju državu”, pitao sam?
“Hrvatsku državu”, odgovorio je nervozno i opsovao Isusa (psovka koju ne mogu ni izgovoriti a koja je njemu izgleda bila poštapalica).
“Pravimo svoju državu u Bosni i Hercegovini koja će biti u granicama bivše Banovine (iz 1939. godine, op. S.O.). Drugu polovicu će uzeti Srbi. To je velik i važan projekt…” Dr. Komšić ga je prekinuo i pitao: “Šta će Muslimani reći na to?”
“Koji Muslimani”, pitao je kao da prvi put čuje za njih.
“Ovi koji su se prošle godine tako izjasnili na popisu”, odgovorio sam. “Od Kotor Varoši do Neuma njih je u strukturi stanovništva preko 40 posto.”
“To ne postoji”, opet je reagirao nervozno.
“Kako ne postoji?”
“Lijepo”, i opet je dodao tešku psovku. “Oni će se morati izjasniti ili kao Hrvati ili kao Srbi.”
“A šta ako se ne izjasne?” – upitao sam već sa strepnjom i zebnjom.
“Onda ćemo ih pobiti.”
“Stani Mate”, prekinuo sam ga. “Vi ćete pobiti pola stanovništva ove zemlje. Znaš li ti Mate da je to nemoguće, da je to zločinački projekt, i ti mene zoveš da u tome sudjelujem. Govorio sam vrlo ubrzano, ne više kao odgovor već kao optužbu.
“Mi ćemo to završiti za petnaest dana”, prekinuo me je i nastavio. “Oni nemaju ništa, nisu se organizirali, a mi imamo vojsku, imamo naoružanje, imamo sve.”

MUP vlade Republike BiH je sve do kraja 1994. godine snimao razgovore bosanskih Srba i Beograda, gdje je bilo jasno da je glavnokomandujući čovjek Slobodan Milošević. Tada Sarajevo pažljivo preisputuje rad Tribunala i dvoumi se zakratko da Tribunalu ustupi snimke razgovora srpskih vođa. Na hitno odobrenje Predsjedništva BiH tadašnji glavni tužilac u Hagu Graham Blewitt dobija dragocjene dokaze. Ali, svi ti snimci se konzerviraju u Karadžićev spis i na njih se zaboravlja. Florance Hartman zna da tužilac Blewitt i veliki dio Tužilaštva negiraju bilo kakvu umiješanost Beograda u strašne zločine nad bosanskim Muslimanima. Tek dolaskom Carle Del Ponte na mjesto tužiteljice u procesu Miloševiću, pojavit će se ovi dragocijeni razgovori i otvoriti niz dokaza o dogovorima i namjerama istrebljenja Muslimana Bosne i Hercegovine.

U maju 1992. na Skupštini bosanskih Srba, za riječ se javio Dragan Kalinić, tada pomoćnik Karadžića, svježe prebjegli Markovićev reformista i zahtijevao rat i istrebljenje bosanskih Muslimana:

„Poznavajući naše neprijatelje (bosanske Muslimane, Bošnjake) i njihovu podmuklost, i to do koje im se mjere ne smije vjerovati, dok ne budu fizički, vojno uništeni i satrti, što očito pretpostavlja uklanjanje i likvidaciju ključnih ljudi, ne oklijevam opredijeliti se za rat.“

 „Preferirala bih da se čitava istočna Bosna očisti od Muslimana“, rekla je Karadžićeva saradnica Biljana Plavšić i time najavila genocid u Srebrenici.

Na jednom zasjedanju tzv. Skupštine Srba, 20. jula 1993. godine, gotovo tačno dvije godine prije genocida u Srebrenici, Karadžić obećava krvoproliće u ovom preostalom džepu kojeg nije odnio val etničkog čišćenja istočne Bosne, koji je u proljeće 1992. sa mape zbrisao većinsko stanovništvo bosanskih Muslimana. Četvrtog jula 1994. Mladićeve jedinice u istočnoj Bosni primaju naređenje od Generalštaba: „Moramo nastaviti naoružavati, uvježbavati i pripremati vojsku da izvedu ovu bitnu misiju: Istjerivanje Muslimana iz Srebreničke enklave. Miroslav Deronjić, koji je 1992. etnički temeljito očistio Bratunac, na suđenju u Hagu prenosi naređenje Karadžića od 9. jula 1995. godine: „Miroslave, moraju svi biti poubijani, svi koje uspijete uhvatiti“. Ljubiša Beara potvrdio je Deronjiću: „Dobio sam naređenje s vrha, naređenje od vođa, da ubijemo sve zarobljenike.“  

O bosanskim Muslimanima Biljana Plavšić je imala i rasne teorije, gotovo identične nacističkim stavovima o nepodobnim narodima: “To je genetski deformisani materijal koji je prigrlio islam. I sada sa svakom nasljednom generacijom taj gen postaje koncentriran. Postaje sve gori i gori, jednostavno postaje izražajan i diktira njihov stil mišljenja i ponašanja, koji je ukorijenjen u njihovim genima.”

Bila je ovo rasistička „naučna“ priprema ne samo da se istrijebi bošnjačka nacija nego i „njen sve gori i gori“ genetski materijal.

ABOUT THE AUTHOR    [email protected]

Sead Omeragić je novinar i kolumnista na websajtu novinske agencije Patria. Novinarstvom se počeo baviti '80-ih godina prošlog vijeka. Radio je za više printanih i elektronskih medija. Autor je nekoliko knjiga, od kojih je najzapaženija "Dogovoreni rat" objavljena 1998. godine.