Sjeme smrti Dževada Karahasana: Ima dana koji nisu trebali svanuti

Piše: Nina Bunjevac-Salkić

„Ima dana koji nisu trebali svanuti. A ako su morali, ako je nužno da svane baš svaki dan, morala bi postojati neka mogućnost da čovjek izbjegne dan koji mu sigurno ne treba, recimo da se tog dana ne probudi ili da nekako drugačije ostane izvan njega. Bez te mogućnosti čovjek nije slobodan, nema i ne može biti slobodne volje u biću koje ne može odlučiti makar o onome što neće.“

Ovim riječima Dževad Karahasan započinje svoj roman „Sjeme smrti“, roman čiji glavni junak i jeste i nije persijski pjesnik Omar Hajjam. Zašto i jest i nije? Jest, jer mu je Karahasan nadjenuo to ime, jest i ovaj Hajjam i onaj stvarni prolaze gotovo istim cestama, sreću gotovo iste ljude. Gotovo iste. Ovaj Hajjam je satkan od autorovih misli i nakana čitatelja. Svako od nas je romanu, a samim tim i glavnom junaku dodao svoje drage dane i one za koje bismo voljeli da nisu svanuli. I jednako kao što Hajjamovoj poeziji dodajemo varljive okuse bosanskih čaršija, bojimo je nijansama naših magli i naših svitanja, to isto činimo i Krahasanovom junaku.

Čitanje ovog romana je intelektualna avantura i sasvim jednostavan čitalački užitak. Iz mnogo razloga treba da čitamo Karahasanova djela /sadržaj, stil, nagrade, unaprjeđivanje evropskih književnih formi/, a bar jedan može biti i onaj kojeg će navesti Wilfried F. Schoeller: “Samo par sati leta od Berlina živi jedan pripovjedač evropskog ranga: Dževad Karahasan“. Ili u ulici do naše ...

Autorica prikaza je direktorica Opće biblioteke Maglaj