Išerić: Raditi na prevenciji eventualnog budućeg genocida

Piše: Dr. sc. Enver Išerić 

Danas Bosna i Hercegovina, cijeli region, pa i svijet iščekuje izricanje drugostepene presude Radovanu Karadžiću za ratne zločine počinjene na području Bosne i Hercegovine. Mediji su puni komentara i izjava o mogućem konačnom ishodu ovoga dugotrajnog procesa. Međutim svi bi trebali biti svjesni činjenice da za djela koja je počinio Radovan Karadžić ne postoji ovozemaljska adekvatna kazna. Ali je također, baš zbog toga, realno, opravdano i pravedno u drugostepenom postupku očekivati izricanje najstrožije kazne.

Pravda u Hagu je pogažena onoga trenutka kada je Tužilaštvo postiglo sporazum sa Republikom Srbijom i omogućilo joj „zatamnjivanje“ dijelova dokumenata koji su bili očigledni dokazi o udruženom zločinačkom poduhvatu dužnosnika Srbije i Republike Srpske, a što je bilo i od presudnog uticaja na Presudu pred Međunarodnim sudom u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore. Ovo potvrđuje i činjenica da je presudom u tom predmetu, i pored toga, utvrđena odgovornost Srbije zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.
Sljedeća, a vrlo bitna stvar u ovom i svim drugim predmetima vođenim protiv optuženih za genocid u Bosni i Hercegovini je dokazivanje namjere za izvršenje genocida. Bez obzira što svi zločini počinjeni u Bosni i Hercegovini imaju element genocida, (tj dogodila su se masovna ubistva i sva druga djela definirana genocidom kao najtežim oblikom zločina - actus reus, sud nije utvrdio postojanje namjere (osim u slučaju Srebrenice), mada je još 1992. godine u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine otvoreno obznanjena namjera izvršenja genocida.

Namjeru izvršenja genocida je užim tumačenjem, koje je bilo prisutno kod suda u Hagu, vrlo teško dokazati, jer su kao dokazi tražene odgovarajuće naredbe o počinjenju genocida odnosno potpunog ili djelimičnog uništenja jedne skupine.

Međutim sama namjera (kao uslov za podvođenje određenog djela pod pojama genocida) počinioca krivičnog djela ne mora biti dokaziva samo izričitim naredbama koje upućuju na namjeru počinjenja genocida, već i masovnim činjenjem tih djela (ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu), a za koje je izvršilac krivičnog djela, zbog masovnosti i načina izvršenja , znao ili morao znati da dovode do potpunog ili djelimičnog uništenja jedne nacionalne, etniče, rasne ili vjerske skupinea kao takve.

U slučaju Bosne i Hercegovine međunarodna pravda je, po pitanju utvrđivanja genocida u Bosni i Hercegovini (na cijelom području i cijelom ratnom periodu) i odgovornosti za njegovo izvršenje vlasti Republike Srpske i Republike Srbije nije zadovoljena. A za očekivati je da se to ne dogodi niti u presudi Radovanu Karadžiću koja će danas biti izrečena.

Ono što možemo i trebamo raditi je prevencija eventualnog buduće genocida i donošenje zakona o zabrani negiranja genocida, a što bi trebao, zbog nemogućnosti njegovog donošenja u zakonodavnom tijelu Bosne i Hercegovuine, odmah i bez odlaganja donijeti Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, čime bi samo djelimično sanirao posljedice haške nepravde.