Bernard-Henry Levy: Precizna, klinička analiza slučaja Kusturica

SARAJEVO, (Patria) - Francuski filozof i pisac Bernard-Henry Lévy, čija će predstava "U potrazi za Evropom" biti prikazana večeras u Narodnom pozorištu u Sarajevu, reagirao je na istup režisera Emira Kusturice. Kusturica, koji je i savjetnik člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, Levya je optužio da je lažni humanitarac, nakon što je francuski filozof  Dodika nazvao Putinovom marionetom.

Levyjeva predstava bit će izvedena večeras u Narodnom pozorištu u Sarajevu u sklopu turneje u 20 evropskih gradova prije izbora za Evropski parlament koji se održavaju od 23. do 26. maja.

Levy je rekao da svađa između njega i Kusturice ne datira od jučer.  

"On je odlučio oživiti u trenutku kada se pripremam da u njegovom rodnom gradu, Sarajevu, igram pozorišnu predstavu 'U potrazi za Evropom'. Preći ću, iz milosrđa, preko opscenog tona njegovih uvreda. Isključujem, u njegovu korist, ideju reprodukcije njegovog idiotskog prelaska sa pariškog 'Café de Flore' na Venecuelu, u ritmu djetinje dijalektike, i da budem iskren, zapanjujuće glupoj.

Ono što je vrijedno zanimanja, međutim, je druga karijera, ona koju vodi paralelno sa karijerom reditelja, a koju takođe slijedi dosljedno i energično, i zahvaljujući kojoj je zaradio "Zlatnu palmu gluposti, Zlatnog medvjeda blamaže i veliku nagradu žirija sramote".

Ovu drugu karijeru započeo je početkom 1990. godine dok je njegov grad umirao pod granatama a on zauzimao stranu onih koji su bacali te granate. U to vrijeme, konstantno je slavio apologiju ratnog zločinca Radovana Karadžića za kojeg je čak komponovao i pjesmu; fasciniran je velikim ratnim zločincem koji je odgovoran i kriv za Srebrenicu, Ratkom Mladićem; Slobodan Milošević bio mu je specijalni VIP gost na premijeri filmova. Zatim, poslije 2010. godine, druga etapa. Kao sada potvrđen autor, bavio se temom koja mu savršeno pristaje: Vladimirom Putinom, njegovim novim idolom. Blagoslovio je aneksiju Krima, pod okriljem nacionalističkih ratnih pasa svih vrsta. Istovremeno, idealizirao je Bjelorusa Lukašenka koji 'vlada svojom zemljom (citiram ga) sa velikim poštovanjem i na originalan način' - drugim riječima, mučenjem svojih protivnika.

Ukratko, Kusturica je potvrdio svoju vrijednost moralnog beskičmenjaka nezrelim pohvalama za vođe Kremlja i Minska – na dobrom je putu da dobije Oskara za neofašizam.

I onda posljednja faza – ona u kojoj istrošeni autor, reditelj koji ne snima, zaboravljeni umjetnik, odlučuje da igra na kartu povratka izgubljenog sina svoje domovine i da se vrati korjenima: i tako postaje pristalica, šta ja to govorim?, zvanični savjetnik Dodika, ultranacionaliste, negatora genocida u Srebrenici, čovjeka koji mrzi Sarajevo, a Bosnu vidi kao propalu zemlju – ali koji je, zahvaljujući apsurdu dejtonskih institucija, upravo preuzeo, u glavnom gradu, mjesto predsjedavajućeg tročlanog, rotirajućeg Predsjedništva. U tri faze i 25 godina, Emir Kusturica će preći od 'Cigani lete u nebo' do 'Tirani lete u nebo'. Život je čudo, govorio je u svojoj mladosti: politički dio njegovog života je postao autentični brodolom. Nekada talentovani avatar balkanskog Fellinija a sada gusar bez slave ni inspiracije odbačenog Musolinija s Kavkaza, pred kraj svog postojanja, zamijenio je Johnnyja Deppa i Faye Dunaway srpskim policajcima; zlatne kamere željeznim mislima; žive mitove sedme umjetnosti sitnim autoritativnim ribama.

Da bi se objasnio ovaj debakl, imamo dva izbora.

Mogli bi pokušati hipotezu o zanesenosti, dugom travelingu, u kojem bi se, bez rezanja ili montaže, moglo vidjeti da je otkačeni bard postao krezavi čuvar neliberalizma; inventivni filmski stvaralac gradi novi grad koji bi po njemu trebao biti jedini grad u Evropi 'bez izbora ili demokratije'; pustolovni i blesavi umjetnik koji je sa drske melanholije njegovih prvih filmova prešao na pompezne i sramotne riječi, sa romantičnog Novog vala na fašistički Novi poredak. Ali vjerujem u suprotnu hipotezu: ne horizontalnim pomjeranje kamere, nego zumiranjem, produbljivanjem slike, koja bi ovog čovjeka prikazala onakvim kakav jeste i kakav je uvijek i bio: nekada je mrzio ideju plurietničke Bosne, danas je u rukama neprijatelja liberalne i otvorene Evrope; jučer je bio suverenista, danas je zaljubljenik Putina; bivši virulentni nacionalista, sada je opijen diktatorskom vrtoglavicom; jednom populista, uvijek populista; podržati Miloševića kao što bi, 25 godina kasnije, mogao podržati Salvinija ili Orbana; opijen istom urotom koja ga je, u razmaku od jedne generacije, zavela u iste moralne greške; i taj 'zamor' demokratijom koji je Kusturica tada osjećao, nije nikada tako živ i oživljen kao u koherentnom društvu nacionalista koji povraćaju na Evropsku uniju – tu političku konstrukciju, jednako čudesnu, kao što je bila mala multifonfesionalna Bosna.

I zato je "braniti Evropu i Bosnu i Hercegovinu, jedno te isto".

Zato nikada nije bilo toliko važno doći u Kusturicin rodni grad – koji je privremeno postao i grad Dodika, tog 'pod-Putina'. Zato je Kusturica junak svog nenapisanog filma – onog u kojem se u proteklih dvadeset pet godina bavio identitetskim povlačenjem i okrutnim nagonom za fašizam. I tako je Kusturica – koji je svojim magičnim realizmom mogao postati veliko ime komedije dell’arte svjetske kinematografije – trideset godina kasnije, bliži konformisti Bertolucciju: blijed u blatu, jadan u svom propadanju, bljuvajući uvrede i zaboravljajući na svoj talent. Ovo nije odgovor, a još manje 'napad'; ovo je precizna, klinička analiza slučaja Kusturica", zaključio je Levy.