Demokratura klerokratije (3)

Piše Edin Urjan Kukavica

Islam, svojom biti, izmiče svim (pokušajima) svjetovnog određenja i uklapanja u (ljudske) obrasce i matrice, a istovremeno i svejednako obuhvata ih i sadrži sve određujući ih, kontekstualizirajući ih i konceptualizirajući ih... stavljajući nezamislivo veliki pritisak i stres na ličnost, ulogu i funkciju vladara (slijed nije bitan) insistirajući na njegovim pozitivnim ljudskim vrijednostima i osobinama / vrlinama kao ličnosti, odnosu prema povjerenim mu podanicima i načinu obnašanja / obavljanja (funkcije / funkcija) vlasti. Vjerska i moralno-etička bit islama nadilazi i nadilazit će sve posebne političke forme... o čemu zorno svjedoči činjenica da su se društvena očitovanja islama razlikovala kroz epohe, prostor i kulture kroz sve narodne, kulturne i jezične heterogenosti islama pri čemu su svi oblici tih društvenih očitovanja propadali dokazujući svoju sporednost i privremenost, a islam je preživio dokazujući svoju trajnost i vrhunaravnost. 

Bosanski muslimani jesu specifična islamska zajednica čak i na Balkanu na kojem postoji još nekoliko islamskih zajednica ili, radije zajednica muslimana, te je stoga normalno da plijeni(mo) ogromnu društvenu i znanstvenu pažnju i zanimanje. O bosanskim muslimanima u političkom i vjerskom smislu, sa aspekta vjerske duhovnosti, puno je pisano kako u zemlji tako i u okruženju ali i u svijetu, čega gotovo nismo uopće svjesni. Ova muslimanska manjina na Balkanu, kad se posmatra u okviru muslimanskih manjina na prostoru bivše Jugoslavije, Bugarske, Rumunije, Mađarske, sa svim političkim procesima u Turskoj te, u kontekstu tragičnih događanja na Bliskom Istoku... jeste nešto što je znanstveno zanimljivo, a zanimanju doprinosi i činjenica naše samostalnosti, ne samo u smislu državnosti i državotvornosti nego i u smislu neovisnosti Islamske zajednice kao institucije. 

No, kod nas postoji ta psihička i / ili psihosocijalna sklonost ka teoriji zavjere koja se najjasnije očituje u shvatanju i tumačenju odnosa Zapada i islama, islama i Zapada. Ljudi ovdje smatraju, i to ozbiljni ljudi, čak i neki intelektualci, da nas neko mrzi zato što smo muslimani. Iako je to vjerovatno – čak, sigurno –u pojedinačnim ili slučajevima manjih ili većih skupina, to načelno apsolutno nije istina i ne stoji. Te i takvih teorija čak i način razmišljanja treba se nužno i žurno osloboditi, i to je zadaća normalnih ljudi, normalnih intelektualaca, nove intelektualne elite. Naročito muslimanske... 

Ako smo, kao što bi trebalo da jesmo, muslimani... i pametni ljudi zdravog razuma i otvorenih očiju, onda bismo trebali znati da je slika koju islam i muslimani trenutno uživaju u svijetu ponajviše proizvod njihovog unutarnjeg stanja i izvanjskog ponašanja. Prizori koji se odašilju iz muslimanskog, da ne kažem, islamskog svijeta uglavnom, u najvećoj mjeri, potvrđuju i opravdavaju bojazan i strah ostatka svijeta od muslimana jer muslimani danas u svijet odašilju sliku o sebi kakvu nikada prije nisu odašiljali. Potpuno je druga stvar što ta slika odnosno, ono što ona prikazuje nema nikakve veze sa islamom kao i kome doista treba i odgovara takva slika islama i muslimana u 21. stoljeću. (parafrazirano, Filandra, 2016).

Bošnjački etnoncionalni romantizam svako, a naročito masovni(je) prisustvo muslimana na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini, vezuje za prvi zvanični dolazak osmanskog sultana Mehmeda II el-Fatiha 1463. godine premda ozbiljna historiografija čak dokumentarno bilježi prisustvo muslimana na Balkanu pa i u Bosni i Hercegovini znakovito ranije, još u 8. stoljeću, a u naznakama još ranije 36. godine po hidžri ili 658. godine po Gregorijanskom kalendaru kada su se (dokumentirano) prva trojica muslimana iskrcala u dalmatinskoj luci Raguza. Za pojavu Srba i Hrvata vrijede neki drugi podaci, značajno, stoljećima kasnijeg datuma ali, i to je za priču o aktualnom generaliziranju manje bitno.

Nije li nas upravo to, kao i pristajanje (čak, insistiranje) na osmansko-turskom porijeklu i počelu islama na Balkanu, uz nedovoljno potkrijepljeno insistiranje na hiljadugodišnjoj historičnosti državnosti Bosne (i Hercegovine) u procjep koji se ne može lahko i jednostavno riješiti: jesu li bosanski muslimani na Balkan i u Bosnu i Hercegovinu došli sa Osmanlijama odnosno jesmo li muslimani (samo) od Osmanlija naovamo ili su/smo pak, konvertirani srednjovjekovni bosanski krstjani koji su, u svemu ovome, posebna priča)?

Kakogod, sada smo legitimni dio savremenog islamskog svijeta, gdje postoji, recimo, zvanična struktura i postoji nešto što je van sistema. U tom smislu mi smo dio globalnog islamskog svijeta. Tako, ovdje u Bosni imamo nešto sto se zove (bosanski) islam i nešto što se ne zove tako, a što je u velikoj mjeri – sve donedavno – bio izvaninstitucionalni oblik organiziranja muslimana koji se u zadnje vrijeme se sve više institucionalizira, pojavljuje se u sve organiziranijem obliku (i to izvan zvaničnih institucija sistema) i poprima obličje koje bi Islamsku zajednicu moralo – ako već nije – početi zabrinjavati. Zašto? Zato što sve što je izvan institucija sistema uvijek skrbi negativan politički kontekst, prijeteći da preraste u ozbiljan problem. Činjenica da ta vaninstitucionalna pojava ima svoje produžetke i / ili nastavke i u institucijama pa i u Islamskoj zajednici, nacionalnim udruženjima, da su dobro finansirani i finasijski neovisni... ukazuje na potrebu da se ovoj situaciji posveti puno više pažnje nego što je to dosad činjeno. 
Osim toga u prilog oprezu govore i dvije činjenice koje su očevidne u naznakama: prva, da se „ne-bosanski muslimani“ sve više javljaju kao vjerska policija (da ne kažem inkvizicija) predstavljajući se jedinim oblikom ispravnog prakticiranja vjere i druga, dovoljno paradoksalna napose, da u sve većoj mjeri preuzimaju institucije sa nacionalnim predznakom ili od nacionalnog značaja predstavljajući se (jedinim) braniocima, zaštitnicima i čuvarima bošnjačke tradicije i bošnjačkih nacionalnih interesa. U tom smislu mi danas u Bosni možemo govoriti da nastaje jedan modelski proces, koji je karakterističan za većinu muslimanskih naroda, da imaju jedan oficijelan i tradicijski islam koji je blizak državnoj nomenklaturi i nešto što je van te institucije, što se može različitim riječima imenovati, ali što je vaninstitucionalno, što se u znanstvenoj literaturi zove islamskim pokretom, a što postaje sve institucionaliziranije i sve bliže i bliskije političkim i vjerskim strukturama prijeteći da postane najglasniji ako ne i dominantan oblik. Ta se situacija ignorira ali je, po mom mišljenju, problem neusporedivo ozbiljniji nego što se njemu u postojećim institucijama, vjerskim, političkim i sigurnosnim... prilazi.
Naravno da je privatno, legalno, ljudsko pravo da vjeru prakticira onako kako želi i smatra da je najbolje ali nije u redu da se vlastiti svjetonazor i vjeronazor nameću kao isključivi i jedini ispravni oblik bilo čega. To je ono što se kod nas događa, na što se gleda iz perspektive blagonaklonosti jer je riječ o „muslimanima“ i to su fenomeni koji zaslužuju ozbiljne opservacije ali i analizu postojeće, zvanične institucionalne strukture: koliko je njen metod (ne)rada doprinio izvjesnom nezadovoljstvu da se pojavi nešto mimo njene strukture, koliko je to dio uvezenih stvari koje dolaze sa određenim novčanim davanjima, zahtjevima i propagandama iz islamskog svijeta, što je ovdje isto tako bilo prisutno. Ali, to je i pojava koja zaslužuje ozbiljnu pažnju sa naše strane, naročito s obzirom na činjenicu da ona plijeni nevjerovatnu pozornost ljudi na Zapadu i uveliko i umnogome doprinosi i pothranjuje gorespomenutu rezultantu „teorije zavjere“ da nas svijet mrzi zato što smo muslimani. 
Problem jeste u tome što smo mi mala islamska zajednica i što se ti procesi negativno održavaju na duhovnu konstituciju bosanskog islama i bosanskih muslimana.

Istina, mi smo mala i malobrojna ali nipošto i nikako beznačajna muslimanska zajednica na Balkanu koja je zbog gorespomenutih i mnoštva nespomenutih specifičnosti predmet brojnih opservacija iz različitih razloga. Činjenica je da zadnja dva stoljeća imamo jednu silaznu putanju koja je, teorijski, umnogome rezultat modela našeg odnosa prema sebi i prema drugima koji, posebno u zadnjih stotinu godina, nije donio pozitivne rezultate. Tome nisu krivi drugi ili, makar, ne samo drugi, nego prije svega i svih mi sami i naš po(s)lovični način mišljenja - da za sve svoje slabosti, propuste, stradanja, okrivljujemo druge. Problem nikada nije (samo) u snazi drugog, nego u vlastitoj slabosti, u vlastitim greškama. 

Trebalo nam je biti jasno da je vrag – pardon, šejtan – odnio šalu i da su stvari definitivno krenule nizbrdo onoga trenutka kada IZ nije imala drugog načina da ezan u tačnom vremenu na svome radiju emitira drugačije nego uz pomoć i podršku lokalne mesne industrije. 

(Nastavlja se)