EDIN URJAN KUKAVICA Psihoza dobrog čovjeka

Piše: Edin Urjan Kukavica

„Nedostatak političke vizije, rezultata u radu, gospodarskih, socijalnih i drugih programa ne možete vječito zamijeniti agresivnom retorikom i izmišljanjem nekog nepostojećeg neprijatelja. Komšić mora shvatiti da je ne samo etnički, nego i politički predstavnih hrvatskoga naroda“, izjavila je hrvatska predsjednica (ne)svjesno otkrivajući prirodu uloge autentičnih političkih predstavnika Hrvata u Bosni i Hercegovinim bar onih okupljenih oko HDZ-a i HNS-a, kako se ona vidi iz Zagreba, a koja je manje-više bila poznata samo što nikada nije ovako jasno izrečena: zastupanje političkih, gospodarskih, teritorijalnih(!) interesa Hrvatske u Bosni i Hercegovini. 

Grubo rečeno, kvislinška priroda te politike – ili, radije tih politika jer se ni politika srpskih stranaka bliskih Beogradu ne razlikuje u značajnoj mjeri osim što se odvija u domenu zaštite RS kao jedine teritorijalne stečevine koju je Srbija ikada ostvarila u svim ratovima koje je pokrenula i vodila – nikada nije bila nejasna u mjeri da bi njeno (raz)otkrivanje sada izazvalo bilo kakvo iznenađenje. I najvećim političkim slijepcima jasno je oko čijeg se jorgana vrti sva politika u Bosni i Hercegovini. 
U tom i takvom okruženju – i doslovno – jasno je da je svaka politika koja imalo miriše na bosansku, poput SDA-ov(sk)e javlja se kao jedini (nacionalni) spas za najbrojniji i objektivno, najobespravljeniji i najugroženiji narod u Bosni i Hercegovini – Bošnjake.

U prvom trenu nakon izbora ŽK na mjesto člana Predsjedništva BiH iz reda hrvaskog naroda, s neba se vidjelo da će to što su kratkovidi ocijenili značajnim i znakovitim korakom ka (pro)bosanskom sistematiziranju političke scene u našoj zemlji, ustvari biti dio recepta da se stvari u BiH ni nakon ovih izbora nikako i nipošto ne smire. 

Kriza, napetost, prijetnje daljim teritorijalnim fragmentiranjem zemlje, otcjepljenjem njenih dijelova, stalno čangrljanje oružjem, podizanje groteskno realnih spomenika ratnom zločincu i još grotesknijeg postrojavanja njegovih sljedbenika... s jedne strane osigurali su ozračje u kojem se svaki glas protiv nacionalizma i (etno)nacionalnih političkih organizacija smatra neprijateljskim činom i (etno)nacionalnom izdajom, dok su se da druge pokazali idealnim okruženjem za pljačku epskih razmjera naznake koje se tek daju naslutiti iz 677.000.000 (miliona) duga rafinerije nafte iz Bosanskog Broda i 400.000.000 (miliona) KM duga Aluminija iz Mostara. Stvarne razmjere pljačke po ili izvan privatizacijskih obrazaca vjerovatno nikada nećemo saznati, do biološkog kraja ove generacije – ili generacija – samo ćemo ih naslućivati otkrivanjem jedne po jedne „afere“ i jednog po jednog sumnjivog imovinskog kartona onih bliskih vlasti ili vladarima. 

Drugim riječima, pod okriljem borbe za (etno)nacionalna prava, u sjeni najočiglednijih događanja, duboko ispod površine, u tišini najglasnijih etnonacionalnih vriskova... nekolicina nevjerovatno beskrupuloznih likova – među kojima i neki iz prvog reda etnonacionalnih lidera – uvidjeli su idealnu priliku za osobno i familijarno bogaćenje teško zamislivih razmjera što – više je nego jasno – nema nikakve veze ni sa nacijom ni sa pravima. Naporedo s tim odvijao se proces zapošljavanja podobnih i potrebnih, kapilariziranje javnog prostora i socijalnog zbrinjavanja glasačkog tkiva i osiguravanjem uvjeta za opetovano „pobjeđivanje na izborima“ odnosno, zadržavanje vlasti po bilo koju cijenu. Tako je u relativno kratkom ili dugom vremenskom periodu – ovisno o perspektivi i poziciji u odnosu na vlast – kritična masa ljudi počela predobro živjeti da bi im bilo kakve promjene uopće padale na pamet. Zadržavanje vlasti(tih) pozicija postalo je osnovna preokupacija skupine materijalno osiguranih (u)predstavljeno kao temeljni i krunski (etno)nacionalni smisao vladanja, a pozivanje na otvaranje očiju radi zavirivanja u vlastiti novčanik ultimativni neprijateljski čin. Za to – za održavanje stanja nepromjene / statusa quo – sva su sredstva dozvoljena.

Tako će i tako je stanje u kojem smo postalo cilj, a ne posljedica politike ili politika koje se u Bosni i Hercegovini vode već četvrt stoljeća / dvadesetpet godina. Samo u tako postavljenom političkom pozorištu ova farsa postaje sasvim jasna.

Samo potpuno lud, ekstremno neinformiran i dosljedno ciničan čovjek mogao bi ustvrditi da je u ovoj zemlji, Bosni i Hercegovini, bilo šta ispravno poredano, dobronamjerno veleučinjeno u cilju demokratizacije društva i države i / ili zamišljeno i provedeno u ime općeg dobra ili makar na sreću i radost osviještenih naroda i nacija.

Nacionalizam u Bosni i Hercegovini svoju je konačnu banalizaciju doživio u vidu dva dezintegrativna politička projekta maskirana u političke stranke / partije / zajednice (SDS-SNSD i HNS-HDZ) koji, ispunjavajući vlastite interese realiziraju teritorijalne aspiracije mentora sa Istoka i Zapada (Srbije i Hrvatske) i jednom pokretu za kulturnu i vjersku autonomiju muslimana (SDA) koji se u međuvremenu iz materijalno zainteresirane skupine pretvorio u porodično-familijarnu udrugu osmišljenu da na temelju navodne i prividne zaštite (sve)bošnjakih interesa uspostave oligarhijski sistem u kojemu je osobni / porodični / stranački interes na prvom, a svi ostali na nekon nepostojećem drugom mjestu. Istina, isto bi se s malim ogradama moglo reći i za prva dva spomenuta pseudopolitička bloka. Taj „nacionalizam“ svoju je konačnu demistifikaciju doživio na izborima 2018. (sve)hrvatskim lamentiranjem zbog neulaska D.Č. u Predsjedništvo BiH i očajem SDA i panikom B.I. zbog odbijanja njihove kao srp „pružene ruke“ za formiranje široke ideološke(?!) koalicije.

Nesveto trojstvo

Preoštra nacionalistička retorika – povremeno čak, naglašeno šovinistička – i cijeli slijed postizbornih reakcija u F BiH uglavnom lamentiranja, ucjenjivanja i uvjetovanja, a u RS-u u vidu neke vrste slavlja uz isukivanje pendreka... uz učestalost ponavljanja i opetovanja o pobjedi i pobjedničkim strankama SDA, HDZ i SNSD, pozivanje na prirodno partnerstvo tri nacionalna pokreta koji bi, prirodno, ustvari trebali biti međusobno makar suprostavljeni i njihov ponovno koaliranje radi uzimanja i zadržavanja vlasti... izravno ukazuju na nekoliko činjenica od koji su neke poznate, poput činjenice da se ovdje nikada nije radilo ni o kakvim demokratskim promjenama nego samo o smjeni režima... dok neke, koliko god u ovom trenutku bile tek latentne ipak, ako ne govore onda ukazuju više nego što se to dȃ na prvi pogled zaključiti, a to je da je nacionalizam u posrtanju i da nužno potrebuje tenzije i sukobe za što će se postarati HDZ i SDA te, politički cirkus za koji je zadužen uvijek spremni master of puppets MD uz nemalu pomoć njegovih prijatelja iz Srbije i (ne)prijatelja iz Hrvatske.

S jedne strane vlast u sastavu SDA, HDZ i SNSD plus Željko Komšić bio je – i još uvijek jeste – najpouzdaniji recept za stalnu krizu, jedino „političko“ ozračje u kojemu nacionalisti imaju razlog postojanja. S druge strane, kombinacija nastavka krize (naročito ekonomska) i dokazano materijalno nezajažljivih i nikada sitih nacionalista idealno je „tlo“ za plasiranje skupih kredita Medjunarodne banke, MMF-a, EBRD-a i drugih međunarodnih finansijskih institucija najprisutnijih u područjima koja je potrebno održavati na toplom režimu uvijek spremne za neku vrstu sukoba.
Hrvatski i srpski etnonacionalizam sa respektivno, ustaškim odnosno četničkim zadahom, čvrsto stoje na i iza svojih stoljetnih tradicija i pretenzija i tu se doista, ima malo za reći.

U iznimno žestokoj konkurenciji bezobrazluka, bezočnosti i bešćutnosti koji se kod nas zovu nacionalnom politikom, HDZ je ipak, osvojio neupitno prvo mjesto najprije legitimizirajući najobičnije udruženje građana (HNS) kao jedinog predstavnika hrvatske nacionalne volje, a potom izdižući „problem“ neizbora DČ na razinu međunarodnog problema delegirajući izborni poraz lokalnog političara preko političkih sponzora iz Hrvatske, na razinu institucija EU. Naime, razmaženi nenabrojivim bespotrebnim, ničim zasluženim ustupcima prirodnih etnonacionalnih saveznika u FBiH, (SDA) DČ i HDZ su naviknuti pobjeđivati temeljem glasova hercegovačkih Hrvata bez obzira na želje i glasove ostalih Hrvata u BiH te su to očekivali i 2018.

Razvaljivanje Bosne i Hercegovine čak i po dejtonskim šavovima može služiti i služi samo kao sudnji čin i jedini „izlaz“ za one koji su i nju (Bosnu i Hercegovinu) i nas koji još uvijek živimo u njoj, sebično, nemilosrdno, bezočno i krajnje bezosjećajno opljačkali i nemaju namjeru prestati i nju i nas prestati pljačkati. Kakva briga za narodna i nacionalna prava, ravnopravnosti jednakopravnost, legalitet i legitimitet... nemojmo biti baš toliko glupi.

Čega se boje Hrvati u Bosni i Hercegovini kada, usprkos presudi Međunarodnog suda pravde za udruženi zločinački poduhvat (treba mu prestati tepati UZP), posjeduju najmanje 50% vlasti (ako ne i više... dalo bi se jednostavno utvrditi etnonacionalnim popisom državnih službenika i namještenika, direktora agencija i predsjednicima i članova UO fondacija...), kontroliraju sve tokove budžetkog novca na dvije razine: državnoj i federalnoj, neprikosnoveno i neupitno vladaju na najmanje tri kantona / županije u F BiH i dijele vlast u još dva-tri... dok ih, istovremeno takva participacija u vlasti RS uopće ne zanima.

Čega se trebaju bojati Srbi u Bosni i Hercegovini kada, usprkos presudi Međunarodnog suda pravde za genocid, posjeduju Republiku Srpsku, jedini plijen iz svih ratova pokrenutih i vođenih na teritoriju bivše SFR Jugoslavije?

U međuvremenu, bosanski Hrvati i bosanski Srbi ili Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini (katolici i pravoslavci) predstavljeni strankama i zajednicama sa aktualno najglasnijim političkim etnonacionalnim narativom, svoje su narode pretvorili u manjine (koliko god da su brojni), dijasporu iz „matičnih“ zemalja, duhovne i materijalne kolonije tih „matičnih“ zemalja i još mnogo štošta što ne stoji u Ustavu BiH odnosno, sve samo ne ono što bi mogli biti da se na njihovoj političkoj sceni pojavi neko ko će te narode i nacije doista učini konstitutivnim elemetima bosanskohercegovačka države ili države Bosne i Hercegovine. Na istom tragu kaska i samoproglašeno najjača bošnjačka politička struktura(?!) koja je otišla čak i korak dalje: ona plaća svojim duhovnim kolonizatorima za njihovu dobru volju da nas koloniziraju i učine onim što mi nismo... Ta ukupna situacija da nije skupa i žalosna, bila bi patetična i silno smiješna.

Buridanovi magarci

Ključni, temeljni i krunski problem Bosne i Hercegovine su Bošnjaci.

Kuda ide i kamo vodi ova bošnjačka politika? Postoji li hijerarhija ciljeva, jasan pravac i strategija djelovanja, slijed aktivnosti, raspored poteza... bilo šta što bi bilo koga moglo navesti da pomisli: Aha... dobro... ovo je „naš“ cilj i ovo je „naš“ put? „Mi želimo jedinstvenu Bosnu“ nije nikakva politika, a pogotovo ne plan ili strategija. To je jedna ili cijeli spisak želja. Doduše, neki kažu da se bošnjačka politika svela na liječenje kompleksa iz djetinjstva i mladosti, na ispunjavanje osmomartovskih ili bajramskih želja suprugama i rođendanskih partnerima, koalicionim... Neki drugi su pak, mišljenja da se u bošnjačkoj politici više pažnje posvećuje ozbiljnijim tenderima nego dijalogu sa Briselom ili, ne daj Bože, Londonom, Parizom ili Vašingtonom. Za Zagreb možemo preko Save pa na autoput (preko Bihaća je sad malo problematično, a bit će još gore), a sa Beogradom je sve u redu, Turci će nam graditi brzu cestu.

Pravljenje katastrofalnih grešaka u rasponu od kojih je, pokazat će se, brutalna i bezobzirna pljačka kojoj se tepa pojmom privatizacija najmanja (za najveću, vjerujem, ne želimo ni znati), a za čije ishode su redovno bili krivi drugi... prije ili kasnije doći će na naplatu. Ako već nije došla. Za sada ostaje nam da nagađamo šta smo – osim očiglednog – izgubili da bi najumniji među Bošnjacima ostali u i na vlasti. Mlitavost, promuklost i zabrinutost  pozicije najjače bošnjačke stranke ne samo u postizbornom formiranju vlasti nego i u ukupnom političkom pozicioniranju u BiH ukazuje na dvije nepobitne činjenice: 1. ime i prezime krivca za katastrofalno impotentnu poziciju bošnjačke politike i 2. da je nacionalizam doista, Bošnjacima stran i neprirodan i da se sa svim svojim vrlinama i mahanama, na tom polju i u tom okruženju uopće ne snalaze. Umne glave oko BI nemaju pojma šta je to država, pokazali su to na nenabrojivom mnoštvu primjera, pa kako će onda znati kako se to „nešto“ pravi i šta podrazumijeva. Osim toga, ne pokazuju ni naročitu želju da (na)uče... njima je sasvim dovoljno da su na strateškim mjestima njihovi ljudi i da se ne talasa jer talasanje nije dobro za tendere. U njihovim kantonaliziranim umovima država je RS odnosno, Republika Sarajevo

I ako je već riječ o strahu, jedini koji imaju razloga za strah su Bošnjaci. Oživljeni nacionalistički apetiti Hrvatske i Srbije još uvijek nisu zadovolj(e)ni, dijelom time što sadašnje stanje i situacija – premda neodoljivo podsjećaju na stanje uspostavljeno 1939. godine sporazumom Cvetković – Maček – takvo jeste samo de facto... za potpuno zadovolj(e)nje potrebno je to definirati i de jure: entititetizirati Federaciju BiH kao Herceg Bosnu, odcijepiti Republiku Srpsku, a Bošnjake... eutanizirati = smatrati – ili učiniti – da ih nema ili im dati osjećaj sigurnosti, zbiti ih na lahko kontrolirajući teritorijalni procenat u kojem će većina biti i vladati „muslimani“ te, učiniti sve da se – dijelom iznutra, a dijelom izvana – radikaliziraju i samoosude na propast.

I da se ne lažemo, svi su sretni i zadovoljni trenutnim statusom quo... Nacionalni gurui ne mogu Bogu nazahvaljivati što im „narodi“, članovi stranaka i glasači-simpatizeri žive u glasački zbijenim zajednicama, na nacionalno homogenim teritorijima, lahkim za kontroliranje i održavanje, pouzdanim, odavnim i besmislenim svim osim njima... Međunarodni gurui su sasvim zadovoljni i sretni što imaju ovakve domaće podanike koji će vječito pričati jedno a raditi drugo i time im osiguravati sigurne i masivne bankovne izvode i izvještaje. To se narodski zove „mirna Bosna“. Možda je samo radi podsjećanja, potrebno spomenuti da se netalasanje održava opasnim talasanjem, uspostavom i održavanjem nenormalnog stanja stalne napetosti čak, ne više međunacionalnih nego međuljudskih tenzija.

Dok se odnekud čuje eho riječi Nigela Faragea iz Nezavisne stranke Ujedinjenog Kraljevstva, koji je nekoliko dana prije glasanja protiv prijema Hrvatske u EU (2011) iznio ovu misao: „…ako ljudima ukradete identitet, ako im ukradete demokraciju, onda sve što im ostaje je nacionalizam i nasilje…“ vraćamo se na početak. Ključni, temeljni i krunski problem Bosne i Hercegovine, pa ako hoćete i Balkana u cjelini, su Bošnjaci... teritorijalno: sa države svedeni na entitet, sa entiteta na kanton, sa kantona na općinu, sa općine na mjesnu zajednicu... identitetski: sa nacije svedeni na vjersku zajednicu, sa vjerske zajednice na stranku, sa stranke na interesnu zajednicu, sa interesne zajednice na porodicu, sa porodice na glavu porodice... politički: na raskršću privatnog puta prema Poljinama i javnog prema Vogošći, dva putića između džamije na Breci i džamije na Alipašinom... Bošnjaci su narod koji je personifikacija Buridanovog magarca koji – stiješnjen očajem do iznemoglosti – ne može da se odluči između iseljavanja u Zapadnu Europu ili Istočnu Anadoliju...