Zoran Pusić: Kako smo pokušali spriječiti rat devedesetih

ZAGREB, (Patria) - Miloševićeva politika učinila je etničku netrpeljivost prihvatljivim, a s vremenom i poželjnim oblikom iskazivanja srpskog patriotizma. Inicijalno je ta netrpeljivost bila okrenuta prema Albancima, ali jednom legaliziranu, neće je biti teško preusmjeriti prema narodima u drugim jugoslavenskim republikama ako rukovodstva tih republika dođu u sukob s Miloševićem.

Piše to Zoran Pusić u tekstu “Heroji mira: Htjeli smo spriječiti rat”, objavljen u Novostima, tjedniku Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, prenosi Novinska agencija Patria.

Pusić se kroz tekst “Heroji mira: Htjeli smo spriječiti rat” bavi počecima rata devedesetih na prostoru Jugoslavije, koji počinje prvo na medijima pod kontrolom režima Slobodana Miloševića, a nakon toga prerasta u pravi oružani rat, koji će u godinama koje su uslijedile odnijeti hiljade života.

U tekstu autor problematizira Miloševićev nacionalizam koji je kao lavina poticao druge nacionalizme na prostoru Jugoslavije, dok uporedo tretira i metode i ljude koji su tih godina pokušavali spriječiti krvava stradanja.

“Na agresivni srpski nacionalizam potican od Miloševićevog režima HDZ, odnosno poslije pobjede na izborima službena hrvatska politika, odgovorio je poticanjem hrvatskog nacionalizma. To je prikazano kao odlučno suprotstavljanje Miloševiću; zapravo je to bila pobjeda Miloševićeve politike, njeno kloniranje u Hrvatskoj, samo oslonjeno na hrvatski nacionalizam. Nije čudo da su glavni protagonisti tih politika, Milošević i Tuđman, unatoč sve žešćoj izmjeni optužbi i zazivanju mržnje prema Hrvatima odnosno Srbima, politici koja će voditi u oružane sukobe s tisućama mrtvih i stotinama tisuća protjeranih, zadržali veliko međusobno razumijevanje do kraja svog političkog djelovanja”, piše Pusić.

Kasniji razvoj događaja, objašnjava autor, zorno pokazuje kakvu snagu ima i kakvu opasnost predstavlja poticanje straha i netrpeljivosti po etničkoj osnovi, kad dva suprotstavljena nacionalizma počnu pojačavati jedan drugoga.

“Tokom ljeta 1991. sastajali smo se svaka tri tjedna u Sarajevu. Na javnim tribinama poslije sastanaka Pretparlamenta govorim o dramatičnom razvoju događaja u Hrvatskoj, kako u nevjerojatno kratkom vremenu propaganda može posijati nepovjerenje i strah među ljude koji su desetljećima živjeli kao susjedi, kako se strah lako pretvara u netrpeljivost, a netrpeljivost u nasilje. Većina slušalaca tvrdila je da se to njima u BiH ne može dogoditi jer su ovdje Srbi, Hrvati i Bošnjaci potpuno izmiješani i žive skladno”, piše Pusić.

“Kasno navečer, na putu od Sarajeva prema Splitu, vozimo se Bogdan Denić, Mira Lorger, Alija Hodžić i ja. Aliju ostavljamo u Čapljini, odlazi posjetiti roditelje u Stolac. Ni on nije mogao slutiti da će ih sljedeći put vidjeti u Zagrebu, kao izbjeglice protjerane iz Stoca, na putu za Švedsku.

Događaji koji su slijedili kao da pokazuju, u ovom konkretnom slučaju, svu uzaludnost truda ljudi koji su rat pokušali spriječiti. Ali i danas mislim da je taj trud bio najbolje što smo u tom vremenu mogli učiniti”, zaključuje Pusić.

Kompletan tekst dostupan na Portalnovosti.hr