Nestaje li ili nastaje Bosna u sukobu navikavanja i umaranja?

Piše: Muharem Cero

Izlazak iz dejtonske u tzv. eurointegracijsku/briselsku fazu bosanske državnosti dominantno određuje 'predaja' procesa u ruke 'lokalnih političkih igrača' i baš tu počinju po ko zna koji put pokušaji političkih šićara.

Zarobljenici etno-teritorijalnih redizajniranih, manje-više ratnih ciljeva, vjerujući u izmijenjeni širi politički kontekst mobilišu se, neprincipijelno koaliraju bivši ljuti neprijatelji, nanovo pokušavaju rastočiti državni bosanskohercegovački subjektivitet. Tim ciljevima se prilagođavaju i strategije političkog djelovanja. Ustavne percepcije se uz jaku medijsku podršku učestalim mantranjem dovode do neupitnosti i kao takve prinose vlastitom etničkom korpusu. Za njih se silno traži naklonost, lobira i interesno uslovljavaju potencijalni partneri. 

U javnom prostoru nastaje sukob proizvedenih percepcija, pa tako i ovoga puta. Jedna politička Rezolucija Narodne Skupštine Republike Srpske je označila duboko radikalnu promjenu kretanja BiH prema euroatlantskim integracijama. Unilateralno i neustavno proglašenje vojne neutralnosti entiteta RS je dovelo do zaustavljanja EU i NATO puta BiH, a čak i ponovo otvorilo upitnost njenog opstanka.

Izborni slogani SDA i SNSD dali su naslutiti da su strane spremne ući u konačan obračun i njime popuniti sadržinu osvojenih mandata. SDA je svoj slogan podredila dosta nedefinisanoj viziji budućnosti BiH izrekom: 'Mi se nećemo nikada umoriti, a oni će se umoriti.' SNSD je svoj slogan iznjedrila iz ratnog naslijeđa s početka 90-tih i prinijela ga glasačima riječima: 'Oni će se naviknuti... Navikavanje je čudna stvar.' Politika prvih je bila reaktivnog karaktera i nedovoljno jasna u konačnom cilju, a politika drugih izrazito aktivna, manipulativna i drsko falsifikatorska u procesu gradnje percepcija.

Trajući sukob umaranja i navikavanja dobija zamarajuće obrise i sa viškom ostrašćenosti u zagovornicima i sljedbenicima s lakoćom može dobiti odrednice militantnog te eskalirati u već viđeno. Prognoze ishoda, sukoba umaranja i navikavanja su teško predvidive, no one ipak Bosnu udobno smještaju u poziciju zemalja zamrznutog konflikta, ili pak šire vežu za rješavanje nekih drugih geopolitičkih pijaca na Balkanu.

U svemu ipak najviše brine nedostatak reakcije onoga što u Bosni zovemo međunarodna zajednica, otupila na inat politike lokalnih igrača, a zainteresirana tek za mirno i stabilno okruženje, bojat je se da ovoga puta ne prihvati rješenja koja neće podrazumijevati pravičnost, nego tek samo pragmatičnost. U raljama real politike bosanske žrtve već podugo su tek statistička brojka, nažalost.