Neustavna rješenja na Mektićev način

Piše: Muharem Cero

Institucionalnim autoritetom, galamom, pojačanom neporecivosti narativa, ali i tipičnom pojavnošću iz bh. poličke bašče, državni ministar sigurnosti Dragan Mektić ovih dana uporno pravdajući vlastitu institucionalnu nespremnost davanja odgovora na eskalaciju migrantske krize u BiH, obmanjuje bh. javnost traženjem problema za istu izvan institucije koju vodi. 

Tako je na jučer održanoj konferenciji za medije ubjeđivao da se problem rješavanja kampa Vučjak i nužnosti njegovog izmještanja nalazi u činjenici da država BiH nema svoju imovinu, ali niti mogućnost riješiti pitanja iznalaska potrebne lokacije za to. Između ostalog, Mektić je ustvrdio da BiH nije titular vlasništva niti jedne nekretnine, a da se sva imovina nalazi u vlasništvu entiteta, kantona i lokalnih zajednica. 

Čudno. Mektić je pitanje vlasništva nad državom imovinom sveo na način kako je to predlagao Milorad Dodik i RS, Odlukom Ustavnog suda osporenim zakonom o vlasništvu nad državnom imovinom na teritoriji RS.

Odluka Ustavnog suda u predmetu U1/11 je istovrsno rješenje statusa državne imovine, koje Mektić predočava utvrdila neustavnim i obrazloženjem takve odluke obavezala upravo ono izvršno tijelo (Vijeće ministara BiH) da predloži donošenje zakona o upravljanju državnom imovinom BiH. 

Ovakva odluka Ustavnog suda je 2005. ojačana donošenjem Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državne imovine (Ešdaunov zakon), a koji je ovjerom u entitetskim i Državnom parlamentu dobio obavezujuću snagu i u bh. zakonodavstvu. 

Možda je poraznije od Mektićevih izjava činjenica da se on poziva na razgovor koji je obavio s federalnim premijerom Fadilom Novalićem, a koji mu je, navodno, obrazložio da je sva tzv. ne perspektivna imovina JNA postala vlasništvo entiteta i kantona, te da bi “dobrom voljom” Vlade FBiH mogao pokušati dodijeliti neku od nekretnina na korištenje državi BiH. 

Sama presuda Ustavnog suda je jasno utvrdila da je vlasnik cjelokupne državne imovine, kako one iz kontinuiteta tako i one iz sukcesije upravo i jedino država BiH, a da njeni administrativni aranžmani entiteti i kantoni u postupku donošenja zakona o upravljanju imovinom mogu postati i vlasnici pojedinih nekretnina, a što će biti predmetom samog zakona. 

Ostaje nejasno da li je Novalić ministru Mektiću objasnio stvari na način kojim je potonji upoznao bh. Javnosti. Ukoliko pak je Mektićeva izjava vjerodostojna, tada se postavlja pitanje na koji način i kojim pravnim aktom su entiteti i kantoni razvlastili državu BiH nad njenom imovinom, prenoseći je u sopstveno vlasništvo. Ako je ministar Mektić obmanuo i netačno prenio izjavu Novalića, tada je sasvim očekivano da federalni premijer demantuje ministra sigurnosti, a što se do sada nije dogodilo. 

Sve ovo nije nepoznato niti predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Denisu Zvizdiću, ali i iz njegovog kabineta muk i izostanak očekivane reakcije. 

Ne manje zabrinjava i činjenica da se nije oglasio niti Ured visokog predstavnika u BiH. Dovoljno bi bilo da OHR napravi uvid u inicijalni popis 1.000 državnih nekretnina.

Previdio je ministar Mektić da unatoč činjenici da je državna imovina pod zabranom prijenosa vlasništva, postoje mehanizmi utvrđeni upravo aktima Vijeća ministara, kojima se ovakve situacije mogu premošćavati. Naime, na stotine lokacija državne imovine je preneseno na nove vlasnike primjenom odluka Komisije za državnu imovinu, a koje su u konačnici ovjerene odlukama upravo Vijeća ministara, istog onog u kome Mektić trenutno obavlja ministarsku funkciju. 

Kako je Komisija za državnu imovinu AdHoc organ Vijeća ministara BiH, to znači da samo Vijeće ministara može donijeti odluku o izuzimanju bilo koje imovine iz sukcesije i državnog kontinuiteta i dati je ne samo na korištenje, nego i u vlasništvo Ministarstva sigurnosti BiH ili pak kroz vlasničke knjige definisati državnu imovinu, koja bi bila upotrijebljena za ove potrebe. 

Višekratno identično objašnjavanje nemogućnosti rješavanja problema smještaja migranata, iznalaženje potrebne lokacije za te namjene nije ništa drugo nego namjerno ili nenamjerno usložnjavanje migrantske krize u BiH sa svim mogućim posljedicama koje iz toga mogu proizići. 

Ukoliko je toga svjestan ministar Mektić onda ostaje otvoreno pitanje o namjeri ili neznanju. 

Za namjeru postoje oblici utvrđivanja pojedinačne odgovornosti, ne samo ministra, nego i Vijeća ministara. A za ne znanje ministar Mektić morao bi znati da ga to ne ispričava. 

Za sve dvojbe izrečene u ovom tekstu poželjno bi bilo očitovanje prozvanih institucija, a što javnost očekuje. 

Nije sramota ne znati, ali je neodgovorno nepitati.