Sjećanje na prijatelje BiH: Mostovi časti Franka McCloskeyja

Piše Sead Omeragić

Frank McCloskey (Frenk Mekloski) rođen je u Philadelphiji (Filadelfiji) 12. juna 1939. godine, a onda se preselio u Bloomington (Blumington), grad  koji danas ima oko 85 hiljada stanovnika. Tu će sedamdesetih godina prošlog vijeka biti izabran za gradonačelnika i tada će se Bloomington razviti i modernizirati. 

Uskoro će kao demokrata iz Indijane biti biran u Kongres SAD, gdje će postati uvažavan i osporavan, ali se redovno pokazivao žilavim za sve svoje protivnike, a njegove političke akcije su uglavnom potvrđivale ispravnim sve ono što je predviđao i radio. 

U biografiji Franka McCloskeyja stoji da je favorizirao vojnu intervenciju na Balkanu i ostao posvećen zaštiti bosanskih muslimana sve do njegove smrti 2003., na današnji dan, 2. novembra, nakon višegodišnje bitke s kancerom. Ime Franka McCloskeyja je najsnažnije vezano za Bosnu i Hercegovinu. 

Samantha Power je u svojoj izvrsnoj knjizi „Problem iz pakla – Amerika i stoljeće genocida“,  precizno opisala njegov prvi boravak na Balkanu u decembru 1991.

„Taj njegov put je snažno odredio kurs njegove političke karijere i, konačno, čitavog njegovog života“. 

Nakon tog putovanja McCloskey je imao iskustvo potpunog razumijevanja jugoslavenskog nereda. Vješti diplomata Samatha Power je zabilježila tih nekoliko ključnih iskustava Franka McCloskeyja. 

„Prvo, bio je pod granatama tokom posjete hrvatskom gradu Osijeku, univerzitetskom gradu, koji ga je podsjećao na njegov Bloomington. Drugo, stigao je da vidi ostatke nakon masakra koji se dogodio u okolini hrvatskog gradića Voćina, nekih 150 kilometara istočno od Zagreba. Četrdeset hrvatskih žrtava, uglavnom u dobu preko 60 godina, bili su raskomadani od svinja. McCloskey koji je na mjesto zločina stigao među prvima, bio je zgrožen gomilom unakaženih tijela.“

Kada je organiziran njegov press u Zagrebu, samo se mali broj američkih novinara odazvao. Taj animozitet će ga stalno pratiti, ali on će još žešće istupati sa svojim stavovima.  

Nakon Voćina, „Frank McCloskey je odmah otišao u Beograd i tražio susret sa srpskim autoritetima. Predsjednik Milošević mu je svečano rekao da ne brine zbog onog što je vidio, ili je mislio da je vidio. Osijek, rekao mu je, nije granatiran i nije bilo masakra u Voćinu. Milošević je bio smiren i uglađen i sebe je opisao kao čovjeka zaljubljenog u mir“, sjećao se kasnije McCloskey. 

„Milošević mu je rekao da su tijela bila „dio šoua“ postavljenog od Hrvatske vlade. I četvrto, on (Milošević) je upozorio američkog ambasadora  u Beogradu (Warrena Zimmermanna), da je rat u Hrvatskoj loš, ali da će konflikt u Bosni donijeti „stvarno klanje“.

„Dakle rat bi trebao otići u granatiranje, masakre, laganje u oči, uz puno ranih upozorenja da najgore tek dolazi“. 

Dva mjeseca prije, Radovan Karadžić je iznio još gore prijetnje u Skupštini BiH. McCloskey je bio jedan od rijetkih koji nije prihvatio Miloševićeve priče, na koje je redom padala većina zapadnih političara. U novembru 1992. godine po drugi put McCloskey je došao u region, ovaj put u Mostar, u Bosnu i Hercegovinu, gdje je vidio ozbiljnost predviđanja onoga što mu je prije godinu dana najavljeno u Beogradu, a sada potvrđeno. On je čuo priče o silovanjima, premlaćivanjima i kastracijama sa vrtnim makazama“.

Nakon jedne kraće priče, izdvojio se sa 81-godišnjom staricom, koja mu je opisala da je gledala Srbe dok su joj ubijali čitavu familiju. Prije nego što su naoružani ušli u njenu kuću, ona je počela moliti sina da je ubije, jer je znala čemu će svjedočiti. On je odbio i ona je gledala srpsku miliciju dok ga kolju“. McCloskey opisuje tu staricu kao razorenu osjećanjima.

„Ona je čak krivila svog sina kojem je nedostajalo hrabrosti da je ubije“. 

Vrativši se u SAD, kongresmen McCloskey će svjedočiti kolegama kongresmenima o događajima sa Balkana, što je mnoge iritiralo...

„McCloskey je uporno lovio saveznike po hodnicima. Bio je to sukob sa vjetrenjačama, pa je jednom prilikom priznao: „Dok sam govorio ljudi su me gledali kao da živim na mjesecu“. 

Većina kongresmena ga je izbjegavala. Bio je posebno razočaran kad su ga njegove kolege optužile da je ratni huškač. On je odgovarao: „Nema pravde za ljude koji su ubijeni i iskasapljeni. To mi je očigledno. Ja mogu razumjeti da se neko ne slaže sa mnom, ali da me naziva ratnohuškačem, to je već previše“.  

Iako je na istoj strani bio senator Bob Dole (Bob Dol), Marshall Harris, Joe Biden, George Soros, Steve Walker i druga ugledna američka imena koja su stajala protiv užasa koji se događao u BiH, McCloskey se ipak osjećao donekle usamljenim. U jednom periodu je kopirao Lemkinovu Konvenciju o genocidu i dijelio je po hodnicima svojim kolegama kongresmenima.   

Žestoki su bili njegovi sukobi sa Warrenom Christopherom, tadašnjim generalnim sekretarom  SAD-a, u administraciji predsjednika Billa Clintona. Frank McCloskey  je tražio agresivniju američku akciju, kojom bi se zaustavilo ubijanje ljudi u BiH. Stalna vrsta oportunosti od advokata Christophera ljutila je Franka McCloskeyja. Toliko ga je žestoko kritikovao da se Christopher stalno povlačio pred njegovim argumentima. Konačno, 13. oktobra 1993. McCloskey je u New York Timesu zatražio Christopherovu ostavku zbog odnosa prema Bosni.  Bilo je to samo desetak mjeseci od početka njegovog mandata. Warren Christopher će svoj hladni stav nastaviti gurati i u Deytonu, gdje se odlučivalo o sudbini BiH. 

Frank McCloskey je umro 2. novembra u Bloomingtonu. Kao veteran američkih zračnih snaga sahranjen je na Nacionalnom groblju u Arlingtonu. Samo godinu i po nakon njegove smrti, umrla je i njegova supruga Roberta, sa kojom je bio u braku punu 41 godinu i odgojio dvoje uspješne djece. Frank McCloskey je ostao uz BiH do kraja odano i čvrsto. Kažu da je jedna od najčešćih riječi prije njegove smrti bila „Bosna“. U njegovu čast, njegovo ime je dobio jedan od najljepših mostova u Sarajevu: „Most Franka McCloskeyja“.