Revizionisti iz našeg komšiluka: Dodikove izmišljotine u novogodišnjem ruhu

Piše: Sead Omeragić

Milorad Dodik tvrdi „da posljednji dokumenti britanske vlade o Srebrenici sa kojih je skinuta oznaka tajnosti, pokazuju „ispravnost politike RS da se utvrdi prava istina o tom događaju“.

Za zločine tek optuženi Milomir Savčić, predsjednik BORS-a, tvrdio je da nije bilo planova za genocid počinjen u Srebrenici. Jeftina priča o jednoj četi koja je napadala Srebrenicu, vjerovatno je gorko nasmijala službenike Međunarodnog suda u Hagu. Uz generala Ratka Mladića, u operaciji Srebrenica bili brojni generali Radislav Krstić, Milan Gvero, Radivoje Miletić, Manojlo Milovanović, policijski general Ljubomir Borovčanin... I svi oni su po Dodiku i Savčiću rukovodili jednom četom? Tvrditi kako nije bilo plana za genocid u Srebrenici je samo još jedna jadna i neodrživa laž.

U arhivu Tribunala u Hagu postoji „Direktiva 7“ vojske bosanskih Srba. O toj direktivi piše Florence Hartmann u svojoj izvrsnoj knjizi „Krv realpolitike“. Tek što je napravljena u glavnom Štabu RS, gotovo sve zapadne sile su saznale za nju. Autor te genocidne „Direktive 7“ bio je general Radivoje Miletić od 8. marta 1995. godine. Tom direktivom se naređivalo trajno uklanjanje Bošnjaka muslimana iz sigurnosnih zona UN-a (Srebrenice, Žepe i Goražda). Zapad tada ima u rukama i „Direktivu 7“ i izjavu generala Ratka Mladića pred Skupštinom bosanskih Srba: „Jedina stvar koja me zanima je da Muslimani potpuno nestanu“.

Na istom mjestu Radovan Karadžić je obećao „krv do koljena“ kad njegova vojska osvoji Srebrenicu. I prije te „Direktive 7“, rađene su druge genocidne direktive. U „Operativnoj direktivi 4“, koju su 19. novembra 1992. potpisali general Ratko Mladić i Karadžić kao politički vođa, stoji: „Očistiti od muslimanskog stanovništva područje Srebrenice i okoline, Žepe i Goražda“.

„Iznurivati neprijatelja, nanositi mu što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Srebrenice, Žepe i Goražda, kako bi se na tim prostorima stvorila srpska država“. Ovu genocidnu „Direktivu 4“ napravio je general Manojlo Milovanović.

Florance Hartmann nadalje piše u „Krvi realpolitike“: „Naredbe generala Mladića su identične za sve enklave: „Zauzeti ih i pobiti sve vojno sposobne muškarce dok se ostatak stanovništva treba protjerati“.

Na zasjedanju tzv. Skupštine Srba, 20. jula 1993. godine, gotovo tačno dvije godine prije genocida u Srebrenici, Karadžić obećava krvoproliće u ovom preostalom džepu kojeg nije odnio val etničkog čišćenja istočne Bosne, koji je u proljeće 1992. sa mape zbrisao većinsko stanovništvo bosanskih Muslimana. Četvrtog jula 1994. Mladićeve jedinice u istočnoj Bosni primaju naređenje od Generalštaba: „Moramo nastaviti naoružavati, uvježbavati i pripremati vojsku da izvedu ovu bitnu misiju: Istjerivanje Muslimana iz Srebreničke enklave.“

Miroslav Deronjić, koji je 1992. etnički temeljito očistio Bratunac, na suđenju u Hagu prenosi naređenje Karadžića od 9. jula 1995. godine: „Miroslave, moraju svi biti poubijani, svi koje uspijete uhvatiti“. A zatim dodao: „Sve što stignete“. Zloglasni oficir srpske vojske Ljubiša Beara potvrdio je Deronjiću: „Dobio sam naređenje s vrha, naređenje od vođa, da ubijemo sve zarobljenike.“  

O bosanskim Muslimanima Biljana Plavšić je imala čak i rasne teorije, gotovo identične nacističkim stavovima o nepodobnim narodima: “To je genetski deformisani materijal koji je prigrlio islam. I sada sa svakom nasljednom generacijom taj gen postaje koncentriran. Postaje sve gori i gori, jednostavno postaje izražajan i diktira njihov stil mišljenja i ponašanja, koji je ukorijenjen u njihovim genima.” Dakle, postojala je i rasisitička osnova za ovaj genocid, a ona je iskazana u izjavama Plavšićke, inače predratnog profesora „Genetike“ na Univerzitetu u Sarajevu.

Major UN-a u Srebrenici Robert Kingori pregovarao je sa srpskim oficirima u hotelu Fontana u Bratuncu: „Mladićevi oficiri su otvoreno prijetili da će ubiti kompletno stanovništvo Srebrenice koje pronađu u gradu“. „Srpske snage su planirale odvojiti sve muškarce i likvidirati ih“, svjedočio je major UN-a pred Haškim tribunalom.

Major Holandskog bataljona UN-a Robert Franken je na suđenju generalu Radislavu Krstiću rekao: „Očekivao sam da će srpske snage početi ubijanje civila neselektivno“.

Pierre Salignon, koordinator ljekara bez granica je bio u martu 1995. u Srebrenici i tamo pregovarao sa srpskim vlastima: „Srpske snage nisu krile da će, kad dođe vrijeme, poubijati sve muslimane“.

Pred kamerama BBC-ija, koje ga 11. jula 1995. snimaju u njegovoj hotelskoj prilikom posjete Africi, generalni sekretar UN-a Boutros Boutros Ghali, priznaje da su „u Srebrenici Ujedinjene nacije bile ponižene i prevarene“ te da „moraju živjeti s tim“. Zatim dodaje: „Ali za nekoliko dana, sve će to pripadati prošlosti“. Ovaj egipatski Kopt pokazao se totalno bezdušnim i pred genocidom u BiH je totalno osramoćen.

Jean Rene Ruez je pravednik, visoki francuski policijski službenik koji je istraživao masovne grobnice ubijenih Srebreničana, najbolje je objasnio ovaj planirani genocid. Ruez je detaljno i precizno pisao da se istragom masovnih grobnica sve moglo vidjeti i gotovo čitati: „Operacija istrebljenja svih vojnosposobnih muškaraca i deportacije preostalog stanovništva bile su metodične, namjerne i planirane na najvišem nivou“.

Dovoljno je pročitati presude Haškog suda Karadžiću i Mladiću. Tamo sve vrvi od dokaza da je zločin genocida nekoliko godina planiran i prema tom planu izvršen u julu 1995. godine. Naveli smo samo neke od 5300 činjenica koje se nalaze u arhivi Suda u Hagu o tom pomno planiranom zločinu genocida.

Mediji u BiH pišu da je vrh RS lažirao dokumente iz Nacionalnog arhiva Velike Britanije. To vjerovatno i nije problem ako se pogleda što su u vrijeme rata protiv BiH radili konzervativci i vlada Johna Majora.
Tadašnji britanski stavovi o ratu protiv BiH su tada bili neobjašnjivi. Poznati novinar Ed Wulliamy piše da su ga iz „MI-6, kako ih on zove, „britanski špijuni, pozvali i rekli njemu kao i nekim drugim britanskim novinarima da bosanska armija pod muslimanskim vodstvom vrši pokolj svog naroda u Sarajevu ne bi li dobila simpatije i konačno dobila pomoć izvana". Ed Wulliamy je proveo mjesece pod artiljerijskom paljbom u Sarajevu, pregledao sve izvještaje UN-a koji dosljedno ukazuju na ulogu srpske artiljerije oko grada, a onda prezrivo odbacio tvrdnje MI-6.

Znajući ove i neke druge detalje, nije nikakvo čudo to što je danas izvađeno iz britanskih arhiva kao navodna činjenica, a u suštini je jedna od brojnih očiglednih laži protiv BiH. U diplomatskoj depeši američke ambasade u Londonu, poslatoj 14. jula 1995. u Washington stoji da se „britanska vlada protivila ne samo akciji da se povrati Srebrenica, nego čak i odbrane Žepa i Goražde“.

Već je poznata sramna uloga Davida Owena, mirovnog posrednika u ratu u BiH. On je bio skupo plaćeni pregovarač u službi Slobodana Miloševića. Tačnije jedan predgovor od stranicu i po za knjigu Miloševićeve supruge plaćen je preko 400 hiljada njemačkih maraka. Knjiga je objavljena u Rusiji. Hrvoje Šarinić, šef ureda Tuđmana, Miloševića je podbadao i propitivao oko Owenovog angažmana. Milošević je rekao da je Miri Marković Owen pomogao savjetima oko knjige. No, beogradsko Vreme je donijelo finansijske detalje ovog nečasnog Owenovog posla.

Ed Wuliamy piše u svojoj knjizi „Rat je mrtav, živio rat“: „Dok je rat još bjesnio, u oktobru 1995. Godine, Douglas Hurd je iznenada napustio mjesto ministra vanjskih poslova UK. Preko noći su on i Pauline Neville – Jones, (direktorica u MVP-u što je obavještajna pozicija) odmah dobili izuzetno plaćen posao u NatWest banci. Prvi njihov posao je bio „diskretni doručak“ kod Miloševića, kojim će se osigurati ugovor o djelimičnoj privatizaciji srbijanskog telekom operatera“. To djelimično značilo je više od milijardu i po dolara. Odakle novac? Pa, sastrugan je sa računa nekih banaka iz sredstava sukcesije republika bivše Jugoslavije.

Tragična britanska politika prema Bosni i Hercegovini kasnije je totalno promijenjena. Već je poznato šta je sve dobrog uradio visoki predstavnik, u Bosni i Hercegovini omiljeni Paddy Ashdouwn. Britanski ambasador u BiH Charles Crawford je nakon rata slao „gnjevne depeše Ministarstvu u London, tražeći hapšenja zločinaca“. „Moramo to uraditi da bi nas Bosanci shvatili ozbiljno“, pisao je.

Tadašnji premijer David Cameron je gradio izuzetno korektan odnos prema BiH, a ministar William Hague se najiskrenije angžirao na pitanjima ljudskih prava u BiH. To što je izvađeno iz arhiva je samo jedan jeftin i prizeman pokušaj podvale. Uostalom, sadašnji premijer Britanije Boris Johnson je kao novinar napisao desetine analitičkih tekstova o ratu u BiH. I sudeći prema tim tekstovima, Boris Johnson odlično zna šta se devedesetih događalo u Bosni i Hercegovini.