Nove sumnjive optužnice Tužilaštva BiH: Do Mektića je bilo drugog posla ali...

Piše: A. Čorbo-Zećo

Kome smeta Dragan Mektić, pa da se pokrene čitav jedan aparat za aferu i optužnicu bivšem ministru sigurnosti BiH?  Nije sporno da svako odgovara za svoja djela, ali tajminzi u kojima Tužilaštvo podiže optužnice dovode u sumnju motiv i način rada pravosuđa. 

Skoro šest mjeseci je trajala istraga i na kraju podizanje optužnice, koju su sasvim neuobičajeno vodili inspektori za organizirani kriminal Federalnog MUP-a, a po nalogu Državnog tužiteljstva. 

Ne slučajno, preskočena je Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), čiji su inspektori, kako je nezvanično potvrđeno Patriji, na prvobitni pokušaj montiranja afere uvidjeli nenadležnost jer se radilo isključivo o doniranom novcu EU, a ne o budžetskim sredstvima, čiji je utrošak pratila Delegacija EU. 

Finalni izvještaj o utrošku sredstava je u cjelosti usvojen od strane Delegacije EU još sredinom 2017. godine, nakon što je neovisna revizija dala pozitivni revizorski izvještaj izveden po međunarodnim računovodstvenim standardima i pravilima EU.

No, ova afera oko Dragana Mektića ponajviše odgovara njegovim političkim protivnicima koji bi se moglil svrstati u dvije grupe. 

Prvu grupu predvodi Mijo Krešić, kadar HDZ-a i Mektićev tadašnji zamjenik, a danas na prijedlog svoje stranke i zamjenik ministra odbrane Bosne i Hercegovine Sifeta Podžića. 

Krešić je preko sebi podobnih saradnika unutar Ministarstva sigurnosti, mjesecima podgrijavao aferu i širio nepovjerenje i strah kod uposlenika ministarstva, plasirajući čak priče o mogućnosti hapšenja Mektića i saradnika i kako mu je bliski prijatelj otkrio kako se novci iz fondova nenamjenski izvlače, a što je gotovo nemoguće jer EU ima veoma stroge kriterije i na mjesečnoj osnovi prati utrošak svojih sredstava. 

Postavlja se i pitanje, ako je Krešić saznao za takvu mogućnost nenamjenskog trošenja, zašto kao pravi profesionalac nije prijavio svog navodnog „prijatelja“, već je svjesno počinio krivična djela prikrivanja, zastrašivanja i zloupotrebe položaja. 

Možda zato što se osjeća nedodirljiv jer mu je bliska rodica Gordana Tadić, glavna tužiteljica Tužilaštva BiH. Ministar Podžić trebao bi biti oprezan jer su upitne namjere zamjenika Krešića, šegrta svoga moćnog „proruski nastrojenog“ šefa Dragana Čovića.

Druga grupa Mektićevih neprijatelja je ona okupljena oko njegovog zakletog neprijatelja Milorada Dodika. U tu grupu spada i (ne)iskusna Vedrana Mijović, tužiteljica Tužiteljstva BiH, koja je rukovodila montiranjem optužnice, zajedno sa nekoliko svojih podobnih istražitelja, koji su u nedostatku argumenata Mektiću stavili na teret da je nabavljao veće konfekcijske brojeve uniformi i (ne)vatrogasne šljemove, svjesno zapostavljajući činjenicu da je oprema nabavljana isključivo po pismenim zahtjevima entitetskih civilnih zaštita i njihovih vatrogasnih službi koje su istu i zaprimile bez zamjerki, te koristile u akcijama gašenja šumskih požara posljednjih godina.

U optužnici Mektiću i drugima je stavljeno da je dodijelio 2.000 KM za štampu brošura štampariji čiji je suosnivač supruga njegovog šefa kabineta Igora Golijanina.

Uvidom u obavljeni posao evidentno je da kad se odbije trošak izrade i štampe nekoliko hiljada brošura, koje su odštampane i isporučene entitetskim civilnim zaštitama, onda je više nego jasno da ne samo da tu nije moglo doći do bilo kakve utaje već su se u toj štampariji jedva pokrili za troškove.

Izgleda da je samo činjenica što je suosnivač te štamparije bila Golijaninova supruga bio jedini razlog da se ta tačka nađe u optužnici. Postavlja se pitanje, ako je Golijaninovoj supruzi zabranjeno pravo na privređivanje sa EU fondovima i ustanovom u kojima njen suprug nije odgovorno i ovlašteno lice, kako onda da to pravo nije ukinuto i sinu i kćerci stranačkog šefa tužiteljice Mijović, koji su godinama dobijali milionsku pomoć i poslove iz državne kase.

I sa druge strane bliski srodnici najvišeg rukovodstva SDA i HDZ-a također godinama krčme budžetska sredstva iz javnih ustanova a da „revnosno“ Tužilaštvo nije nikada izrazilo sumnju a kamoli podiglo optužnicu.

Više je nego očita namjera ove organizirane grupe da se montiranjem afere Draganu Mektiću osvete za njegov „jezik“ kojim nije štedio gore pomenute aktere na brojnim konferencijama koje je sazivao kao ministar sigurnosti BiH i na kojima je otvoreno kritikovao (ne)rad pravosuđa. Ova osveta se može posmatrati i iz drugog ugla, uništavanjem „političke“ popularnosti Dragana Mektića, koji je dobio epitet „narodskog političara“ podjednako popularnog kod sva tri konstitutivna naroda, ali i u dobrom dijelu međunarodne zajednice.  

Ovom aferom, da je Mektić nenamjenski trošio sredstva EU, želi ga se konfrontirati sa međunarodnom zajednicom i srezati mu krila kod istih, proglašavajući ga za lopova.