Gordo posrtanje dogovorene države

Piše: Muharem Cero

Sukob političkih percepcija iščitavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma napokon doživljava svoj epilog. Osmišljeni projekat krivotvorine sastavljene države je višegodišnjiim mandranjem poprimio obrise političkog stava i pozicije i opozicije u Republici Srpskoj. I primilo se. 

Mada više puta jasno osporavan vrhovnim tumačenjem Visokog predstavnika projekat je žilavo ustrojavao i u njegovu promociju su se uključile sve poluge vlasti u RS-u, režimski mediji, ali i dio međunarodne zajednice. 

Zorno je primjetno da se bitna članica PIC-a Federacija Rusija uvijek ograđivala od jedinstvenog stava PIC-a, nekad protivljenjem, a nekad izuzimanjem vlastitog glasa u donošenju odluka. 
Presuda Ustavnog suda iz 2013. je jasno odrekla nadležnost Republike Srpske za jednostrano rješavanje pitanja imovine BiH (državne imovine) na teritoriji poddržavnog aranžmana Republika Srpska. Jedno vrijeme je RS se suzdržavala od bilo kakvog djelovanja i reklo bi se konsolidirala se za buduće djelovanje. 

U meki trbuh bosansko-bošnjačko-probosanske politike je bez reakcije prvo prošao Zakon o šumama RS. Rješenja tog zakona su podrazumijevala da je javno dobro državne šume i šumsko zemljište postalo vlasništvo entiteta RS. Ohrabren nedostatkom reakcije na ovo antidejtonsko rješenje Dodik i njegova kamarila su nastavili vlasničkim uzurpiranjem javnih dobara BiH. 
Donošenjem zakona o poljoprivrednom zemljištu taj se projekat imao gotovo okončati. Tek reakcija kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS je podnesenom apelacijom osvijetlila cjelokupni projekat u izvođenju. 

Koncept dogovorene države podrazumijeva da je RS u BiH unijela "svoju imovinu" (pa i javna dobra) i da tim pravom polaže ustavni osnov za njeno reguliranje. Pri ovom manevru RS se ne poziva na sam Dejton već na tzv. Ženevske principe iz 1995. godine, a čime u konačnici ima namjeru dokazivati suverenitet entiteta na uštrb suvereniteta BiH. Ovu dilemu je kroz presudu U1/11 riješila i Venecijanska komisija jasno osporivši agendu RS-a po kojoj nema „države izvan entiteta“. Ista presuda je osporavanjem te krivotvorine upravo dokazala da država, a ne poddržavni aranžmani je nosilac suvereniteta pa tako i svog imovinsko-pravnog subjektiviteta. 

Ne treba zaboraviti da je gotovo prije 15 godina tačnije 18.03.2005. izrečena i zaštitna mjera za ovakva djelovanja. Naime, Dodiku toliko mrski visoki predstavnik Ešdaun je stavio zabranu raspolaganja državnom imovinom do donošenja zakona o državnoj imovini, a članom dva istog zakona regulirao da je svaka pravna radnja suprotna zabrani ništavna i da ne može proizvoditi pravne učinke. 

Zakon u istoj sadržini su usvojila tri parlamenta (PS BiH u oba doma, Parlament FBiH ali i NSRS). Zanemarujući upravo ovaj zakon RS je krenula u odlučnu antiustavnu borbu dokazivanja nedokazivog da je BiH sastavljena država, opet nažalost bez adekvatne reakcije one tzv. "druge strane". 

Očekivati je da zakazana skupština RS za dolazeći ponedjeljak upravo bude zadnji labuđi pjev pokušaja očuvanja koncepta dogovorene države. Sva galama koju ovih dana proizvode RS-ovske strukture pozivanjem na promjenu rješenja o Ustavnom sudu BiH, bojkotiranjem glasanja u institucijama države nije ništa drugo nego labuđi pjev i gordo posrtanje projekta dogovorene države. 

Red bi bilo ponuditi i skromni analitički prijedlog rješavanja nastale situacije. Kako je opseg državne imovine sastavljen iz uslovno rečeno tri segmenta: 1. imovina iz kontinuiteta, 2. imovina iz sukcesije, 3. i u ovom trenutku sporna imovina na kojoj je vlasništvo polagala i polaže država BiH na datum 31.12.1991. godine (a koji datum determinira i način rješenja). 
Mišljenja sam da bi sporno pitanje trebalo rješavati razdvajanjem upravo odvojeno ova tri segmenta portfolija državne imovine.

Malo je vjerovatno da suprotstavljeno RS-ovsko stajalište bude spremno za „ubrzanu kapitulaciju“, stoga, bi bila prilična reakcija međunarodne zajednice oličene u OHR-u i Vijeću za implementaciju mira, a ona bi se sastojala nametanjem zakonskog rješenja i donošenjem lex specialisa koji bi obuhvatao upravo problematiku „spornih“ javnih dobara. Obaveza ovakvog djelovanja međunarodne zajednice stoji tim više što su nametanjem zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom utvrdili da pitanje rješavanja državne imovine mora biti doneseno po modelu trajnog i održivog rješenja a što je najvažnije da svako rješenje koje donesu institucije BiH mora imati konačnu saglasnost Vijeća za implementaciju mira u BiH. Preuzimanjem obaveze davanja saglasnosti jasno je da navodna dejtonska nedorečenost (a kako je prvobitno tumačenje svjedoka Dejtona) nalaže upravo poduzimanje navedenih radnji. 

Upravo rješavanjem statusa državne imovine se zaokružuje cjelokupnost Dejtonskog mirovnog sporazuma ali i stvaraju mogućnosti za njegove mnogo veće dosege u izgradnji državnosti nego što je to do sada. Dokazivanjem da ima države BiH izvan njenih entiteta, a što je percepcija sastavljene države polako se topi, a mogućnost iščitavanja Dejtona nije kako bi se htjelo državna zajednica (zajednica država) nego mnogo više decentralizirana država regija.

Ujedno sve tlapnje etnoteritorijalne podjele BiH modelom etnitizacijom grunta odlaze u ropotornicu neuspjelih antibosanskih projekata. Konačan cilj Dodikovog projekta u ovom trenutku jeste zadržati koncesije nad državnom imovinom na entitetima, državu ostaviti bez izvornih koncesionih prihoda, a dolazeću evropsku obavezu restitucije svesti na entitetski nivo i onemogućiti da ona bude tamo gdje joj je mjesto na nivou države. 

Krivo sraslo pa mora da boli.