SARAJEVO, (Patria) - Svijet kao što znamo, preplavljen je medijskim informacijama, a nevezano o kojoj formi izvještavanja da se radi, malo se analizira i kritički preispituje vjerodostojnost i istinitost izvještavanja. Kakav je utjecaj politike na kreiranje medijskih vijesti i koliko mediji, zapravo doprinose tenzijama u društvu ne poštujući novinarsku profesiju, najbolje je pojasnila profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Lejla Turčilo u knjizi "Pogledi o medijima i društvu".
Autorica je detaljno pojasnila da su mediji današnjice sigurno bliži politici nego javnosti, te da površnost u izvještavanjima sigurno donosi pritiske, ali i određenu količinu tenzija u bh. društvu.
“Mediji u BiH, zaključujući prema svemu navedenom, u trijumviratu: politika - mediji - javnost svakako su bliži polu političke elite, nego li polu javnosti. Drugim riječima, više su poluga vlasti, nego poluga demokratije. U tom kontekstu posebno je po demokratiju opasna (pa čak i pogubna) veza medijskih vlasnika sa političkim i ekonomskim elitama, netransparentnost vlasništva, te politički klijentelizam i instrumentalizacija medija”, objašnjava Turčilo u knjizi.
Turčalo potcrtava medijsko plasiranje senzacija, koje samim tim ujedno pojačava svjesno-nesvjesnu tenziju među građanima, te objašnjava kako su zapravo novinarstvo i mediji postali površniji, te da se analiza i kritičnost, kao baza svega, gubi.
“Novinarstvo sve više postaje djelatnost proizvodnje zabave, mijenjaju se i njegova svrha i njegova pravila: sve je površnije, sve je optimističnije, sve je više lišeno kritičnosti, a na djelu je i dosta bezobziran odnos prema činjenicama koje su nekada smatrane svetinjama. Sam čin “informiranja” pretpostavlja svakodnevno izlaganje baražnoj vatri senzacija, od kojih nijedna nema prioritet, a većina su gola konstrukcija samih medija”, navodi Turčilo.
Dodaje kako je i korporacijama u interesu da se plasiraju “probabljiviji tekstovi”, a da je količina zapravo bitna.
“Magovi medijskih korporacija propovijedaju “proizvodnju sadržaja” u čemu naprije treba prepoznati negiranje autorstva, a “sadržaj” je nešto poput kokica ili čokolade: lako probavljivo, ali sasvim neobavezno. Budući da se traži količina, angažira se jeftina radna snaga, s prosječnom pismenošću, koja je sada već zastrašujuće niska. Cijela priča, zapravo, postaje jako, jako jeftina”, zaključuje profesorica Turčilo.