KORONAVIRUS Struka i sujeta

Piše: Edin Urjan Kukavica

Kineski stručnjaci iz pokrajine Hubei, u kojoj se pojavio virus SARS CoV-2 i jedinog dijela u kojem je epidemija suzbijena jer danima ne bilježe nove slučajeve interne zaraze te stoga, planiraju ukidanje svih restrikcija (osim u gradu Wuhan) dakle, izvojevali bitku protiv virusa, na putu da dobiju rat protiv bolesti, predložili su, a srbijanski predsjednik usvojio prijedlog i naložio masovno testiranje stanovništva Srbije. Koliko god da mi je teško izgovoriti a kamoli napisati, tako se postupa kad se sluša struka i iskustvo.

Bosanskohercegovački stručnjaci, od kojih neki od najjavnijih i najviše rangiranih dužnosnika imaju problema sa stavljanjem hirurške maske (a ukazivanje na to smatraju neprimjerenim humorom na rubu neprijateljskog čina) kažu da je dovoljno testirati samo one koji počnu pokazivati simptome. Sujetu – vidjeli smo – imaju, ali obraz nažalost, ne jer, usprkos povrijeđenoj sujeti nisu imali dovoljno obraza da i poslije vanredne javne blamaže zatraže razrješenje sa dužnosti. Štaviše, zatražili su, s pravom(?!) očekujući da se njihova nesposobnost i neznanje sakrivaju od javnosti u općem interesu i u cilju sprječavanja panike. Treba li reći da je javni dužnosnik – smijehom neuspješno sakrivajući da je svjestan blamiranja – nastavio obraćanje medijima dajući izvještaj o... nije više bitno čemu i upute kako se treba ponašati u ovoj situaciji.

Tek naknadno, vjerovatno nakon što mu je neko rekao ili pokazao da je sve to otišlo u eter, iz njegovog kabineta reagirali su saopćenjem u kojem se osuđuje (prevest ću radije nego da citiram) informiranje javnosti o nesposobnosti najodgovornijih, pozivajući na samokontrolu najavljujući nešto poput cenzure.

Zasada nastranu to što lica koja su se pojavljivala prije pandemije – koja ni tada nisu odisala nikakvim povjerenjem – nastavljaju propisivati propise, donositi mjere, propisivati njihovo provođenje i
saopćavati vijesti koje nama – ne i njima – označavaju razliku između zdravljai bolesti i života i smrti. Naviknuti smo da se neznanje, nesposobnost pa čak, i kriminal opravdavaju ratnim, vitalno-
nacionalnim i stranačkim interesima no, čini se da je u nedostatku tih interesa „širenje panike“ i sprječavanje iste dobilo mjesto i ulogu zakrivanja svih pogreški prakse političkog / stranačkog
imenovanja i postavljenja. Italija je platila i još uvijek plaća cijenu ali su makar priznali da ih je više od urođene ležernosti koštala opuštenost pri političkim imenovanjima i postavljenjima.
U tom kontekstu, postaje malo jasnije zašto se i pored tvrdnje da je situacija pod kontrolom, da se kažnjavaju svi koji krše pravila, konačno pokrenute inicijative da se zatvori sarajevski aerodrom i kada see uglavnom, poštuje policijski sa(ha)t... naručuju preskupi aparati od kojih bolje već imamo na raspolaganju, prave izolatoriji za 200+ osoba i (konačno) stižu testovi, što oni naručeni službenim putevima, što oni doprineseni osobnim, privatnim pregalaštvom, preduzimaju mjere koje ne ukazuju da je baš sve pod kontrolom.

Džaba i uvjerevanja veličine bilboarda da je sve u redu. U vrijeme kada najmanje što nam treba jesu povrijeđene sujete, ako je moguće uspostaviti gradaciju, manje od toga nam trebaju povrijeđene sujete na mjestima na kojima – sada i doslovno –odlučuju o našim životima i pozivaju nas na društvenu odgovornost propisujući nam mjere od kojih su oni izuzeti, namečući nam pravila koja oni ne poštuju i zakone koji za njih ne vrijede. Ako iko treba da pokaže društvenu odgovornost onda su to ljudi koji odlučuju o društvu. Lijepo je što se pojedini političari odriču značajnih dijelova svojih plata, čak i oni koje nismo ni vidjeli ni čuli od početka krize pa smo se pomalo i zabrinuli da im se nije, ne daj Bože, šta dogodilo (ispostavit će se da oni samo slijede primjer svoga predsjednika). Maliciozni bi rekli: „oni se makar imaju čega odreći“). Doduše ima i onih kojima je došlo „ako obična porodica može živjeti sa prosječnom platom, zašto ne
bismo mi mogli podnijeti radikalne rezove“ međutim, budući da su oni neobično to i nije tako lahko jer „neke odluke treba donijeti Parlament, neke Vlada...“

Razumijemo i pridržavamo se načela društvene odgovornosti ali, vrhunska društvena odgovornost i jedini uvjerljiv početak socijalnog ozdravljenja ovog društva bit će (trenutak) kada se pojavi prvi društveno odgovoran političar koji će reći – ponovit ću se ali, nije zgoreg – „ljudi, ja ovo ne znam...ima li iko ko zna?!“

Podsjetit ću vas: političari, to su oni ljudi koji kad imaju priliku osvojiti neki glas igraju se s djecom, miluju ih i ljube... a čim se kamere ugase od te iste djece otimaju lizala i sladolede te ih, kao i pelene treba mijenjati redovno i što češće, i iz istog razloga (M. Twain).