Labuđi pjev građana treće životne dobi

Piše: Amir Sužanj

„Isplatilo se provesti toliko dana u ropstvu u rođenoj kući, ovo mi je posljednja velika pobjeda u životu“, slavodobitno mi, zavjerenički namigujući ispod maske, kaže komšija iz susjedne zgrade, profesor u penziji, samo nekoliko minuta nakon što je objavljeno da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio odluku da su propisivanjem zabrane izlaska za starije od 65 godina prekršena njihova ljudska prava. Doduše, mjera je prilično nerazumljiva običnom čovjeku jer se u isto vrijeme kaže da je neosnovan dio apelacije u kojem se zahtijeva ukidanje osporene Naredbe, zato što bi takvim ukidanjem, s obzirom na nesumnjiv javni interes da se uvedu određena ograničenja, mogle nastati negativne posljedice prije nego što nadležni organi dobiju priliku da razmotre osporene mjere u skladu sa ovom Odlukom.

Uprkos ovim tipično pravničkim zavrzlamama, mnogi stari ljudi doživjeli su ovu odluku svojevrsnom pobjedom. Nisu oni navikli na savremeni demokratski vokabular i nemaju smisla za ovaj rječnik iz konvencija o ljudskim pravima, pa umjesto puke pravne ocjene o kršenju prava, imaju svoju, mnogo slikovitiju ocjenu toga što su preživjeli zbog mjera o zabrani kretanja. Moj vremešni poznanik, pun jeda i srdžbe, tumači kako su sve te ljude zatvorili u tamnicu, na robiju u sopstvenom domu, gdje nisu mogli vidjeti ni sunca ni mjeseca, džaba ti to što se nije moglo u kupovinu i što
su čekali da im neko donese komad hljeba i tetrapak mlijeka. Da mu odnekud nije ostalo dovoljno bajerovih aspirina, bila bi to, kaže, jednomjesečna doživotna presuda i njemu i njegovoj krhkoj ljepšoj polovini, koja je uz to svakodnevno glavno medikamentsko jelo – aspirin, kao desert dodavala i leksilijum, pa se nekako, sve kao kroz maglu, izvukoše.

- Pa šta ćete sad, profesore, hoćete li podnijeti nekakav odštetni zahtjev? - pitam ga, više onako radi reda, da mu otvorim prostor da se nekako istrese i olakša nakon iznenadnog i neizdrživog zatočeništva.

-A od čega, dragi komšija, život se sveo na marku po marku, kad bih ovakav krenuo da se sudim s državom, ne bih izdržao ni mjesec dana, ostao bih bez ičega?

- Pa u čemu vam je onda ta velika pobjeda koju spomenuste – opet ja krenuh s pitanjem, sad mnogo više zainteresovan nego na samom početku razgovora.

- Ah, u čemu je? Pa u tome što nam je najviša sudska instanca priznala da smo ljudi, čim nam je neko prekršio ta prava. Otkako sam otišao u penziju nisam čuo da me neko baš onako zaozbilje i smatra čovjekom - odmahnu razočarani starac, potpuno svjestan da krši tu famoznu odredbu o zabrani kretanja jer je već izašao u park, i to usred bijela dana.

Još pravno nije najjasnije imaju li ljudi preko 65 godina starosti neki pravni osnov da tuže institucije i traže odštetu za svoje robijanje u sopstvenim domovima, ali dovoljno je samo sjesti s nekim od njih, pa shvatiti da je njima mjera zabrane izlaska mnogo teže pala zbog drugih razloga, koje samo oni mogu razumjeti. Zatvoriti ih u kuće, koliko god namjera bila dobra, ne znači samo onemogućiti im da odu po hranu, cigarete, novine ili neku drugu potrebnu sitnicu, ili da prosto izađu u šetnju, nego prije svega znači osuditi ih na život u jednoj vremenskoj praznini u kojoj se, zatvoreni u četiri zida, stalno suočavaju sa uspomenama. Dani pravog života, posla, nekadašnjih radničkih odmora, značaja u društvu i vremena kad ih je neko uvažavao uglavnom su
prošli, djeca se razišla po svijetu, mnogi nekadašnji prijatelji i poznanici više nisu u snazi ili su otišli zauvijek... Čovjek opterećen bremenom godina ionako živi u uspomenama, a one u tom dobu, bile lijepe ili ružne, izazivaju tugu i sjetu.

Ako je stalno prepušten uspomenama, gubi crtu između njih i realnosti i dan po dan nagrizaju ga sjećanja. Počinje razgovarati s ljudima, kojih odavno nema, nastavlja nekakve svađe, koje su se odvijale prije nekoliko decenija, sjeća se nekih lijepih događaja koji se više neće ponoviti, svoje djece iz djetinjstva....Većini starijih ljudi je baš zbog toga ovaj prisilni kućni pritvor tako teško pao.
Nema nikakve sumnje da su neki članovi institucija, koje su donijele mjeru potpune zabrane kretanja za starije osobe, bili potpuno svjesni i ovakvih posljedica – nisu oni ni slučajno tako neuki i surovo bezosjećajni kako ih neki krugovi nastoje prikazati.

Otkri mi jedan od njih prije nekoliko dana kako su nadležni bili potpuno svjesni kako je pred njima izbor između dva zla: hoće li stare ljude zatvoriti u kuće i osuditi ih na samoću iza čvrsto zatvorenih kućnih vrata ili će im omogućiti da izađu i tako ih, kao najrizičniju kategoriju, izložiti riziku virusa kakav svijet dosad nije vidio? Raspravljalo se, kaže on, i o tome koliko će takva mjera povrijediti dostojanstvo čestite starosti, ali prevagnule su surove statističke brojke, koje su u to vrijeme svakodnevno stizale sa sjevera Italije.

Teško je reći hoće li odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine išta promijeniti u životu penzionerske populacije, pogotovo sad, kad se ionako uveliko planira popuštanje restriktivnih mjera. Možda bi i bez tumačenja te sudske instance uskoro bila donesena odluka kojom će višesedmični policijski čas za građane treće životne dobi biti ukinut, ali ovi ljudi, ili bar dobar dio njih, odluku Ustavnog suda zbog nečega shvataju kao priznanje da je društvo prema njima pogriješilo. Ostalo im je još samo da čekaju poništenje zabrane kretanja i da nastave živjeti svoje penzionerske živote u kojima, osim slobode kretanja i neće biti nekih značajnijih promjena . Njihova svakodnevnica, kako je još prije korone tumačio onaj profesor s početka priče, ionako liči na onu pjesmu Dine Merlina: niko nigdje nema poć, a svi se nekud žure...