Od pandemije do represije

Pišu: Nikola Vučić i Hana Sokolović

Da virus nije vidljiv oku, poznato je čak i domaćim braniteljima javnog zdravlja, koji su pandemiju koronavirusa uspjeli kapitalizirati, za sada, tek vidljivošću i samodopadnom isturenošću u javni prostor kao ključni akteri obrane stanovnišva od nastraja “nevidljivog neprijatelja”.

Ovu je sintagmu, intoniranu ratno-metaforičkim stilskim sredstvom, najprije izgovorio aktuelni američki predsjednik, da bi se svjetlosnom brzinom proširila i do balkanskog političkog establišmenta, čiji se retorički aparat nadahnuo još jednom manipulacijskom igricom. Period pred nama poslužit će istraživačima različitih područja interesovanja da ozračju nastalom uslijed pandemijske situacije pristupe sveobuhvatnije i u duhu kritičke analize, a u ovom članku tek ćemo se okrznuti o neke segmente krizne atmosfere zaodjenute u velo junačke i pravedničke borbe za javno zdravlje. Budući da je virus nevidljiv, a nismo virolozi, analizirat ćemo vidljive elemente krize i otvoriti neka ključna pitanja koja su za sada ostala neodgovorena, što ćemo pokušati opravdati zaokupljenošću nadležnih organa spašavanjem ljudskih života. Međutim, koliko je ugroženost ljudskih života doista određena virusom, a koliko posvemašnjim izvorima nepodnošljivog stresa i rigidnog upravljanja krizom, dilema je za sada bez referentnog odgovora zasnovanog na empirijskom istraživanju.

Medicinski fijasko u nastajanju?

Dugoročne posljedice restriktivnih mjera provedenih po preporukama zdravstvene struke još su nejasne. Jedan od vodećih svjetskih epidemiologa, profesor na američkom Stanford Univerzitetu, John P. A. Ioannidis, u autorskom članku objavljenom 17. marta izražava nesigurnost u vezi s rizikom smrtnog ishoda, odnosno stopom smrtnosti od bolesti COVID-19, smatrajući zvanične podatke Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) besmislenima. Ovaj američki epidemiolog kaže kako nije poznato koliko dugo mogu trajati mjere distance i samoizolacije bez većih posljedica po ekonomiju, društvo i mentalno zdravlje, te iznosi tvrdnju da može doći do nepredvidivih promjena, uključujući finansijsku krizu, nemire, građanske konflikte, rat i raspad društvenog tkiva. Profesor Ioannidis smatra kako “zaključavanje svijeta” (engl. locking down) s potencijalno ogromnim društvenim i finansijskim posljedicama može biti posve iracionalno. On, nadalje, tvrdi:

“U nedostatku podataka, obrazloženje spremanja za najgori scenario dovodi do uvođenja ekstremnih mjera socijalne distance i zastoja. Nažalost, ne znamo djeluju li te mjere. Na primjer, zatvaranje škola može smanjiti stopu prenosa. Međutim, ta praksa može imati i drugačije reakcije ako se djeca ionako druže; ako zatvaranje škole dovodi do toga da djeca provode više vremena sa osjetljivim starijim članovima porodice; ako djeca kod kuće ometaju radnu sposobnost roditelja i još mnogo toga. Zatvaranje škole također može umanjiti šanse za razvoj “imuniteta krda” u starosnoj grupi koja je ionako pošteđena ozbiljnih bolesti” (Ioannidis, 2020).

Na lokalnoj, bosanskohercegovačkoj razini, javili su se i glasovi pojedinih ljekara – intenzivno nakon tragične smrti epidemiologa Šefika Pašagića, koja je uznemirila ne samo stručnu, već i širu društvenu zajednicu. Radi se, naime, o smrti koja je također zavedena pod statistiku umrlih od posljedica bolesti COVID-19, budući da je iz ponovoljene laboratorijske analize test na virus bio pozitivan. Premda se u saopštenju najveće zdravstvene ustanove u BiH navodi kako je preminuli epidemiolog hospitaliziran, konačno, tek trinaesti dan od pojave prvih simptoma, što je iznova izrazilo bojazan od korozije nakupljene na zdravstveni sistem u Bosni i Hercegovini, niko osim supruge pokojnika nije izrazio sumnju u to da je zakazao sistem zdravstvene zaštite i da je to eventualno i ključni razlog smrti.

A ne virus. Nedugo nakon kulminacije užarenih reakcija zbog Pašagićeve smrti, člankom se oglasio i jedan od poznatijih bosanskohercegovačkih ljekara Kemal Dizdarević eksplicitno tvrdeći: naš dr. Pašagić je žrtva (...) zdravstvenog sistema, a ne koronavirusa. Dizdarević, kao i niz drugih ljekara u regionu i svijetu, traži odgovore od nadležnih organa odgovornih za upravljanje kriznom situacijom. A odgovore bi možda najprije trebalo potražiti kod nadležnih organa iz zdravstvenog sektora, prema čijim se smjernicama društvo i stavilo u izolaciju, a posljedično se ekonomija pred očima javnosti srozala na najniže grane, što je zatim dovelo i do gašenja desetina hiljada radnih mjesta. Ovaj koronavirus je, prema Dizdarevićevom zapažanju, u svoja prva četiri mjeseca uzrokovao samo nešto više smrtnih ishoda nego obična gripa, a kod većine je umrlih smrt nastupila sa koronavirusom, a ne zbog koronavirusa:

“Mnogi od njih nisu razvili infektivnu bolest već je virus bio okidač u pogoršanju već postojećeg stanja. Ili je samo uzgredno dokazano prisustvo virusa. Međutim, uzrok smrti je po definiciji uvijek jedan. Taj definirani uzrok ustvari pokreće kaskadu patoloških događaja koji vode ka smrti. Čini mi se da je virus kod velikog broja starijih i onih sa značajnim pratećim bolestima bio prepoznat kao uzrok smrti iako to nije. Bitno je da se zvanični podaci stave u kontekst sadašnjih globalnih događaja i aktuelnih političkih smjernica” (Dizdarević, 2019).

Industrija (ne)logičnosti

Nije Dizdarević jedini akter stručnog, naučnog i kliničkog medicinskog backgrounda koji je izrazio sumnjičavost prema krizi uzrokovanom pandemijom koronavirusa. To je, naime, u susjednoj Hrvatskoj učinila specijalistica interne medicine, Lidija Gajski, postavivši nadležnima u toj zemlji tri pitanja povezana sa upravljanjem krizom potaknutom epidemiološkom situacijom. Nedugo zatim, institucija “fact-checkinga” prozvala je Gajski u članku, a Ljekarska komora i zbor eksplicitno su je optužili da svojim tvrdnjama ugrožava zdravlje ljudi. No, pogledajmo, o kakvim se tvrdnjama zapravo radi.

U telefonskom razgovoru koji smo vodili sa ovom doktoricom, predstavila se kao specijalistica interne medicine, koja u praksi radi više od trideset godina. Zadnjih dvadeset godina bavi se kritičkom analizom moderne medicine, a u vezi s tim je 2009. godine objavila knjigu “Lijekovi ili priča o obmani” koja predstavlja sveobuhvatnu kritiku današnje medicine i njezine koruptivne povezanosti sa medicinskom industrijom i politikom.

“Budući da je mjere preporučila medicinska struka, ona bi trebala javnosti odgovoriti na nekoliko pitanja. Prvo pitanje koje sam postavila tiče se same bolesti. Iz onog što je meni poznato, koronavirusi nisu smrtonosni, kako su nazvani u medijima i od strane stručnjaka. Svake sezone, naime, suočeni smo s pojavom novih virusa, koji neprestano mutiraju - to je njihovo prirodno stanje. A to što je ovaj virus bio nov, ne znači da mora biti naročito opasan, i pogotovo ne znači da zahtjeva ovako stroge mjere koje se inače u slučaju gripe ne provode”, kaže za N1 dr. Lidija Gajski.

Drugo pitanje odnosilo se na vjerodostojnost brojeva zaraženih i umrlih. Ona kaže kako brojke nisu vjerodostojne jer broj zaraženih i umrlih ovisi o broju testiranih. Osim toga napominje:

“Primjećujemo da značajan dio onih koji su zavedeni kao umrli od koronavirusa nisu doista umrli od ovog virusa, već je on bio samo potpomagajući čimbenik koji je neposredno doveo do smrti. Riječ je o ljudima koji su starije dobi i koji su opterećeni čitavim nizom drugih bolesti”.

Naime, trebalo bi napraviti distinkciju među smrtnim ishodima: s jedne strane su ljudi koji su umrli od koronavirusa, a s druge strane statistike oni koji su umrli sa koronavirusom. Budući da je Italija (region Lombardije) prednjačila u statističkom skoku zaraženosti i smrtnosti, konsultirali smo podatke zvaničnih ustanova u toj zemlji, na temelju kojih je napravljena procjena uzročno-posljedične povezanosti koronavirusa i smrtnog ishoda. Prema talijanskom izvještaju o karakteristikama preminulih COVID-19 pozitivnih pacijenata (L'epidemiologia per la sanità pubblica - Istituto Superiore di Sanità), tabelarno se pokazuje kako je kod 3,6% umrlih uočeno nepostojanje drugih patologija, odnosno oboljenja, dok se kod 14,4% bilježi postojanje jedne patologije; 21,1% dvije patologije, a 60,9% preminulih pacijenata imalo je tri ili više udruženih oboljenja.

Također zvanični podaci oslikani u infografici prikazuju da je do 27. aprila u Italiji od 24780 smrtnih ishoda osoba pozitivnih na koronavirus (100%) ukupno 12,6% preminulo od posljedica koronavirusa, od kojih su najveći procenat osobe starije od 80 godina (ovaj procenat spominje se i u intervjuu sa Walterom Ricciardijem na ovom linku). Jasnih statističkih pokazatelja na razini kakvu ima Italija do trenutka pisanja ovog članka u BiH nije bilo, pa nije bilo ni moguće napraviti adekvatnu usporedbu po svim parametrima sa drugim zemljama, što svjedoči oskudno opremljena objedinjena statistika na stranicama ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine, gdje su prikupljeni podaci dva entiteta i distrikta (partikularno vidjeti na stranici Federalnog zavoda za javno zdravstvo; Instituta za javno zdravstvo RS i Vlade Brčko distrikta BiH).

Neki ljekari, prema tvrdnjama dr. Gajski, smrtnost u ovoj epidemiji povezuju i s agresivnom terapijom – teški bolesnici u Kini (opisano u časopisu Lancet), kao i u Italiji, dobivali su toksične koktele antibiotika, antivirusnih lijekova (premda je stav Svjetske zdravstvene organizacije da nema specifičnog lijeka za terapiju COVID-a 19) i kortikosteroida; daje se i klorokin, zasad bez naučnih dokaza o učinkovitosti. Smrtnost od COVID-a 19 za sada je, navodi L. Gajski, manja od obične gripe (gripa godišnje uzme 250 000 – 600 000 života), da ne govorimo o drugim zaraznim (npr. tuberkuloza) i nezaraznim bolestima, primjerice kardiovaskularnima i raku. Stoga u svojoj javnoj objavi dr. Gajski postavlja pitanje: šta je u slučaju ovog virusa tako posebno da je navelo nadležne na neviđeno uzbunjivanje i rigorozno postupanje, toliko drugačije i potpuno suprotno uobičajenoj ravnodušnosti vezanoj uz prehlade?

Konačno, dr. Gajski traži dokaze o efikasnosti restriktivnih mjera koje su uvedene, sumnjajući u njihovu opravdanost i ukazujući na to da se ispravno odlučivanje i postupanje ne temelji na strahu i nekritičkom preuzimanju tuđih naloga, već na racionalnom i sveobuhvatnom promišljanju.

Represivni zadah mjera

A da je opravdano pitati se da li je racionalni i sveobuhvatni kritičko-analitički pristup prethodio uvođenju različitih vrsta mjera u Bosni i Hercegovini, svjedočimo svakodnevno. Kad društva dođu u krizu, poseže se za naukama koje meritorno mogu razumjeti društvene prilike, mogućnost društvenih transformacija i valjanost mjera koje društvo treba da poduzima. To je navelo i bosanskohercegovačkog sociologa Saliha Foču da se oda sociološkoj analizi rada i djelovanja vlasti u BiH za vrijeme vanrednog stanja uzrokovanog novom zaraznom bolešću u zemlji. Naime, kako Fočo navodi u svojoj analizi koju je ponudio na uvid redakciji N1, nesigurne vlasti su posegnule za radikalnim mjerama represije umjesto humanog odnosa prema ljudima i njihovom zdravlju. Represija se, stoga, ogleda u ograničavanju prava ljudi na okupljanje, na rad, na privrednu i proizvodnu djelatnost na kretanje i sl.

“Ta ograničenja su kontraproduktivna za stanovništvo i njihovo zdravlje. Umjesto da ulažu u nauku i istraživanja, u osposobljavanje zdravstvenih kapaciteta, oni su čitave privrede ukočili i ostavili dalekosežne posljedice po njen oporavak i po standard građana, pa i po sam zdravstveni sistem u ime koga se sve to radi. Umjesto da se suoče sa nastalim društvenim stanjem ili društvenom situacijom nedemokratske i nesposobne vlasti posežu za represivnom moći. Naravno, pandemija zahtjeva niz mjera ali koje su izbalansirane i koje su pod strogim nadzorom parlamenata i struktura vlasti koje kontroliraju demokraski i legitimni predstavnici” (Fočo, 2020).

Predsjedništvo BiH, kao kolektivni organ u kriznom stanju pokazuje svu svoju nepotrebnost i beznačajnost, stanovišta je sociolog Fočo: niti su pojedinačni akteri aktivni niti su značajni. Njihov status ne proizilazi iz legaliteta izbora već iz stranačke pripadnosti i poslušnosti istoj, kaže ovaj sociolog, dodavši da su kompetencije poput liderstva i vodstva, kao i individualna dužnost, za Predsjedništvo BiH – nepoznanica. Umjesto da budu supstitucija parlamenta i da donose akte potrebne za život privrednih subjekata i građana oni su, prema njegovim riječima, sklonjeni u stranačke torove iz kojih nemaju mogućnost samostalnog djelovanja.

Naredbodavna demokratija?

Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, postoji sloboda kretanja širom zemlje. Bosna i Hercegovina i entiteti, stoji jasno navedeno, neće ometati punu slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine. Međutim, pandemija novog virusa je Ustav BiH stavila u drugi plan, a krizni štabovi zajedno sa svojim činovnicima preuzeli su ključnu ulogu u uspostavi kontrole nad kretanjem stanovništva, nad slobodom građana – a sve u ime interesa “javnog zdravlja”.

Da li je to u skladu sa demokratskim principima i temeljima zapadne civilizacije, kojima nominalno stremi bosanskohercegovačka društveno-politička zajednica? Ustavni sud tako je na reakciju apelantice Lejle Dragnić donio nedavno (22.4.2020.) odluku kojom se utvrđuje da su zabranom kretanja za starije od 65 i mlađe od 18 godina prekršena ljudska prava tim populacijskim skupinama. Apelantica je nakon toga izjavila kako “smatra da vlast u vanrednim okolnostima mora imati povjerenje u građane i njihovu odgovornost prema vlastitom zdravlju. Zbog eventualnog nesavjesnog ponašanja pojedinaca, ne mogu se ukidati ljudska prava cijelim populacijskim skupinama” (v. izjavu Dragnić).

Ako je Bosna i Hercegovina zadržala status demokratske zemlje, opravdano je postaviti pitanje s kojim pravom krizni štabovi narušavaju demokratski element na koji se oslanja društvo, uvodeći ne samo restriktivne mjere, već izdajući naredbe sa zvaničnim ovlaštenjem zvaničnika na vodećim funkcijama u entitetskim vladama?

Naime, kako je Ustavni sud BIH više puta ponovio u svojoj odluci, mjere kojima se ograničavaju ljudska prava moraju biti neophodne u demokratskom društvu i mora postojati proporcionalnost između preduzetih mjera i cilja koji se želi postići. Ono što je posebno važno, a što je Ustavni sud naglasio u svojoj odluci je da se vladavina prava mora poštovati čak i u vanrednim situacijama.

Prema mišljenju odvjetnice Nine Kisić, problematično je izdvajanje starosne dobi kao jedine odrednice. Iako starije osobe potpadaju u grupu onih koji su izloženi višem riziku jer se suočavaju s povećanim rizikom od teške bolesti i smrti uslijed virusne infekcije COVID-19, povećani rizici su prisutni i kod ljudi svih drugi starosnih dobi s određenim zdravstvenim stanjima kao što su bolesti srca i pluća, uključujući astmu ili hroničnu opstruktivnu bolest pluća, bolesti jetre, dijabetes, rak i narušeni imunološki sistem ili trudnice ili porodilje:

“Sve je više dokaza širom svijeta koji pokazuju da će odrasli ljudi svih dobnih skupina u konačnici zahtijevati hospitalizaciju u slučaju zaraze virusom COVID-19. Niti jedan od ovih kriterija nije ni razmotren od strane Federalnog štaba civilne zaštite niti su ove kategorije na bilo koji način zaštićene”, kazala je Kisić za N1.

Kada je riječ o novoj naredbi, uprkos direktnim navodima u odluci Ustavnog suda BIH koja se odnosi na kretanje u automobilima osoba ispod 18 godina, Krizni štab FBIH, tvrdi Kisić, nije postupio po Odluci Ustavnog suda BiH u dijelu koji se odnosi na nejasnoću zašto se ta dozvola ne odnosi na osobe starije od 65 godina. Kako je evidentno, nadležni organ ponovo postupa proizvoljno, što je suprotno vladavini prava, zaključuje ova odvjetnica dodajući da odvjetnički tim već radi na apelacijama Ustavnom sudu BiH u odnosu na novu naredbu Federalnog štaba civilne zaštite.

Psihologija straha – manipulacija i poslušnost

“Cjelokupni cilj praktične politike je zadržati stanovništvo uplašenim (i samim tim i zanesenim da im se ponudi sigurnost), prijeteći beskrajnom serijom bauka – svim izmišljenim.” (H. L. Mencken).

Krvava historija svijeta ponukala je psihologe da istraže šta leži u pozadini beskompromisne poslušnosti autoritetu. Kroz razvoj psihologije, jedna studija plijenila je najviše pažnje stručne ali i opće javnosti – studija psihologa Yale Univerziteta, Stanleya Milgrama. Još 1963. godine, nedugo nakon suđenja nacistima za stravične zločine počinjene pod idejom poslušnosti jednoj ideologiji, Milgram sprovodi eksperiment poslušnosti autoritetu – tražeći odgovor na pitanje jesu li zločinci jednostavno samo slušali naredbe? Milgram je u jednostavnoj postavci pokazao da su ljudi spremni drugim ljudima nanijeti po život opasne povrede – jer je autoritet rekao da to urade.

Eksperiment je podrazumijevao nekoliko varki. Učesnicima je rečeno da su dio istraživanja o uspješnosti primjenjivanja kazne u procesu učenja, te da je učesnik prekoputa njih takođe samo osoba koja se prijavila na oglas za učešće s naknadom od 4$ po satu – u stvarnosti, taj čovjek bio je suradnik istraživanja, glumac. Kazna za pogrešne odgovore u procesu učenja bila je zadavanje elektrošokova. U stvarnosti, nije bilo elektrošokova ali je glumac, koga su ispitanici mogli samo čuti – ne i vidjeti, reagovao udarajući u zid ili vrišteći, kada bi dobio elektrošok. Kada su ispitanici ukazivali da ne žele zadavati snažnije elektrošokove, istraživač bi im rekao: „Molimo nastavite.“ „Eksperiment zahtjeva da nastavite.“ „Aposlutno je bitno da nastavite.“ „Nemate drugog izbora, morate nastaviti.“

Cijela priča pokazala je da 65% učesnika išlo do granice davanja elektrošokova jačine 450 Volti, znajući da su potencijalno opasni po život.

Iako u laboratorijskim uslovima, djelimično je odgovoreno na pitanje rađamo li se zli ili to postajemo na naredbu. Nazad u kontekst korona virusa, podsjetimo se izjave ministra unutarnjih poslova Kantona Sarajevo, Ismira Juske od početka aprila, kada je na press konferenciji saopštio da su zabilježeni incidenti na granici fizičkog sukoba između onih koji su „poštovali mjere suzbijanja pandemije“ i onih koji nisu. Drugim riječima – onih s maskama i rukavicama i onih bez. Ili onih vani i onih unutra. U svakom slučaju, njih i nas.

Psihologija svjedoči da su minimalne razlike među ljudima dovoljne da se svojevoljno dijelimo na nas i njih. Bosna i Hercegovina, zemlja u kojoj je političko opstajanje bazirano upravo na nužnosti ponavljanja priče o nama i njima, induciranjem straha nas od njih i njih od nas, još jednom je pokazala koliko je malo dovoljno da postanemo različiti. S maskom ste naši, bez maske ste njihovi. Čak i kada ne znamo ko su naši, a ko njihovi.

Obzirom da je društvo pod uticajem svakodnevnih intenzivnih podražaja informacijama o smrti, prostor za tumačenje ponašanja nudi i teorija upravljanja užasom (Terror managment theory, Greenberg, Pyszczynski, & Solomon, 1986;). Jedna od postavki ove teorije je da kada su osobe izložene smrti, njihove ideološke preferencije jačaju – ako su bili konzervativni, biće još konzervativniji a ako su bili liberalni, biće još liberalniji. Politička struktura vlasti dovoljno govori o većinskoj ideološkoj orijentiranosti bh. društva – bar onog dijela koji izlazi na izbore, pa je i logično govoriti o značajnom jačanju konzervatizma u vremenu pandemije. Odatle i dalje tumačenje prihvatanja represivnih mjera široko raširenih ruku postaje smisleno – pa i onda kada te mjere javnosti nisu obrazlagane i kada se nije nudilo jasno objašnjenje zbog čega se baš u tom trenutku odlučuje nešto.

A u Bosni i Hercegovini strah se inducira svakodnevno – daleko je od potrebne pandemija korona virusa da bi se ljudi plašili. Rat se spominje u političkom narativu jednom sedmično; odcjepljenja, referendumi, naoružavanja i vojne vježbe ključne su riječi saopštenja i saopćenja. Strah - prirodna reakcija društva u kojem ni 25 godina poslije rata ne postoji podatak o tome koliko ljudi pati od post-traumatskog stresnog poremećaja, do kojeg intenziteta, a kamoli kome od njih je omogućena ikakva psihološka podrška i pomoć. Ne treba ići duboko i daleko u psihologiju i istraživanja da bude jasan koncept u kojem se ljudi u strahu okreću onima koji će ih zaštiti od opasnosti. A često u ovoj zemlji isti oni koji strah kreiraju, uskoro u pomoć stižu kao zaštitnici od opasnosti.

Jesu li krizni štabovi, političari i razni eksperti, zaštitnici kolektivnog zdravlja pojačali strah od opasnosti od koje su nas onda isti oni odbranili? Policijski sat, rotacije policijskih auta, sirene – izazivaju li sigurnost ili strah? Tek smo na početku, naredne dvije sedmice su krizne – sigurnost ili strah? Odmičite se, sklanjajte se, zatvarajte se u kuće – sigurnost ili strah? Slušajte naredbe, ne kršite naredbe - autoriteti su procjenili da su potrebne.

Koju bismo narednu naredbu poslušali u strahu - ako bi autoritet rekao da je nužna?