Bosanska agonija krivog srastanja

Piše: Muharem Cero

Suvremenici događanja 90-ih, a i oni mlađi znatiželjnici propitivanja tih vremena, primijetiti će najčešće tada spominjane odrednice ”odbranjeno” i ”oslobođeno”. Branila se i oslobađala ratnim ciljem projektovana etnička teritorija. U ime tog zadanog cilja legitimizirani su zločini, etnička čišćenja i progoni.

Unatoč haškim sudskim pravorijecima udruženih zločinačkih poduhvata zarad tih ciljeva vrijeme poračja nije dalo odgovor na zažiljale etno-teritorijalne  projekte. I tako to traje počev od Dejtonskog-Pariškog mirovnog sporazuma u BiH.

Ustavna rješenja Aneksa IV tek naknadnim odgonetanjem dvjema presudama Ustavnog suda BiH su na tragu okončanja agonije koja traje gotovo 25 godina. Pravnim nasiljem, jednostrano donesenim zakonima su se pokušavali ostvariti ciljevi etničke podjele grunta Bosanskog i u zatočeništvu talačke krize Bosansko društvo i Bosansku državnost smještali u kontekst gruntovnog rata, pa ga po potrebi pretakale u tinjajuće secesionizme.

Malo je Ustava pravno uređenih država koje tako restriktivno ostavljaju mogućnost prava propitivanja ocjene Ustavnosti njenih zakona i zakona njenih poddržavnih aranžmana (entiteta i kantona), kao što je to predviđeno Ustavom Bosne i Hercegovine.

Znatno smanjen broj mogućih Ustavnih apelanata upućuje da se ova mogućnost ne bi trebala tretirati ne samo kao pravo nego i kao obaveza. Na takvo što upućuje i sama izjava o prihvatanju funkcija izabranih zvaničnika u dijelu koji se odnosi na poštivanje Ustava BiH.

Tumačenje te izjave nije ništa drugo nego priznavanje i potvrda zaštite principa normativne hijerarhije kao načela nadređenosti u funkcioniranju Vladavine prava i pravne sigurnosti zajamčene Dejtonskim mirovnim sporazumom. Nažalost izjave izabranih u BiH imaju tek protokolarni, a ne i obavezujući karakter.

Nije stoga čudo što krivo srastanje neustavnih rješenja i zakašnjela reakcija na njihovo otklanjanje ima učinke traumatičnih događanja koja mogu imati posljedice konfliktnog karaktera. Na tako što jasno upućuje i precizno politička analiza posljednjeg izvještaja Visokog predstavnika Valentina Incka pred savjetom bezbjednosti UN-a, mada je ona zakašnjela i dobrim dijelom produkt neblagovremenog i učinkovitog djelovanja iste te međunarodne zajednice. 

Ukoliko prihvatimo da izjava o zaštiti Ustavnosti jeste obaveza mogućih, Ustavom predviđenih apelanata tada ostaje pitanje zašto se ona i ne izvršava. Naime, jasno je presudama o državnoj imovini i onoj o poljoprivrednom zemljištu utvrđeno da su javna dobra (šume, rijeke, plin, more, i dr.) dobra u vlasništvu države, a ne poddržavnih aranžmana (entiteta i kantona), te da poddržavni aranžmani ne žele i nemaju namjeru to prihvatiti i provesti.

Ne postoji ili je barem teško dokučivo obrazloženje zašto svoju Ustavnu obavezu ne izvršavaju oni kojima je dato to u mandat, a postoji bojazan da bi i ovo pitanje, kao i neka ranija moglo otići u već viđene vaninstitucionalne oblike političke trgovine zarad očuvanja iživljenih i anahronih koncepata ostanka Bosne u modelu ”demokratskog feudalizma” i nacionalne demokratije.

Dvojba nije oslobođeno i odbranjeno nego agonija i trauma kao usud Bosanskog čovjeka.

Ovaj usud se može dogoditi jedino na način da zanemarimo obavezu, a oni zloupotrijebe ustavom im dato prav i izigraju obavezu.

Budućnost BiH nije tek salonska igra šaha.