Statut ili skrivena podjela Mostara: Jesu li UZP-ovi već zaboravljeni!?

Piše: Muharem CERO

Složena geneza bošnjačko hrvatskih odnosa, od one 92' (referendum) do faze Hagom obrađene i dokazanih UZP-ova, svoju konačnicu ima u dvanaestogodišnjem rješavanju statusa Grada Mostara.

U javni prostor ničim zvano početkom proteklog vikenda „procurio“ je prijedlog Statuta grada Mostara. Naizgled a i slovom prijedloga Grad Mostar ostaje 'jedinstven i nedjeljiv'. Cijelu statutarnu administrativnu strukturu definiraju tzv gradska izborna područja. Ona diktiraju izbor i strukturu Gradskog vijeća Mostara, i u tome nema nikakvih ozbiljnih primjedbi s obzirom na ispoštovano načelo konstitutivnosti svih naroda, pa i ostalih.

Međutim, cijela priča dobija drugi tok onoga trenutka kada Gradska izborna područja dobijaju drugu formu oblik i sadržinu, pa ih se da iščitavati na neku administrativnu strukturu po prilici skrivenog oblika opština. Takvim iščitavanjem da se ustvrditi da Mostar ne postaje, nego ostaje podijeljen grad manje više administrativnom mimikrijom faktičkog stanja. I ovoga puta učinci presuđenih UZP-ova dobijaju svoju zadovoljštinu u real političkom kontekstu.

Biće da ovako stanje zadovoljava bivše zaraćene strane, ali ne i same Mostarce. Mostar gubi i trajno ostaje sveden na konsocijacijski model funkcioniranja etničkih grupa Bošnjaka i Hrvata sa ikebanom preostalih Srba. Cijela priča dobro liči na preslikanog Huntingtona i rješavanja pitanja sukoba civilizacija. 

Da je tako zorno potvrđuje Član 60. Prijedloga Gradskog statuta. Naime, famozna istočna strana (Bošnjačka) je neizgrađeni pauperizirani i uništeni prostor dovoljan za dva nova Mostara. Preko 5.000 dunuma Hepokovih vinograda, ništa manji vojni zemljišni kompleks iz sukcesije te blagodarni Blagaj i Buna jesu izazov za nastavak ostvarenja ratnih ciljeva. E, upravo to zemljište jeste i bio razdor decenijskog neusvajanja autentičnog Gradskog statuta i neodržavanja izbora u Mostaru.

Član 60. svojim sadržajem rješava to pitanje na način što sredstva ostvarena prodajom građevinskog zemljišta dijeli na način da 20 % prihoda idu u navodni jedinstveni gradski budžet, a 80 % tih prihoda ostaju gradskom području i upravo tom pravnom gimnastikom zadovoljavaju 'sitne' interese političkih struktura sa istočne strane.

Malo i jadno za mogućnost nastanka i obnove tradicionalnog mostarskog društva, a reklo bi se i konačan krah građanske ideje kao mostarske višestoljetne tradicije.

Na ovaj način zamišljene gradske jedinice postaju imovinsko pravni subjekt sa jasno utvrđenim katastarskim granicama, što u konačnici daje pravo ustvrditi da Mostar ne postaje jedinstven, nego ostaje podijeljen grad.

Cijela stvar postaje mnogo jasnija kada se ovo mostarsko statutarno  rješenje aplicira na Travnik čija administrativna struktura slovom federalnog Ustava i političkim rješenjima na tragu Vašingtonskog i Dejtonskog mirovnog sporazuma, treba i mora biti identična onoj mostarskoj.

Simulacija takvog modela potvrđuje da se Travnik relativizira kao jedinstvena gradska cjelina, a da posljedično takvo rješenje stvara tzv. novu hrvatsku enklavu u središtu Bosne. Zamišljena posljedična enklava uvezuje velike dijelove jedinstvenog područja Travnika preko Općine Dobretići sa Gradom Jajcem što stvara pretpostavke za korekciju HDZ-ove politike trećeg entiteta tako da bi se ona, ta politika, dalje kretala u pravcu političkih zahtjeva tzv. entiteta sa diskontinuitetom, a što je više puta isticao ne samo Čović nego mnogo gorljivije saborski poslanik Ljubić. 

Predloženi Gradski statut može biti i jeste dobra osnova za dalje traganje ka prihvatljivom rješenju. Gradska područja kao izborne jedinice u formiranju Gradskog vijeća jesu dobre,  ali rješenja koja gradskim područjima daju imovinsko pravni suverenitet na teritoriju nisu ništa drugo nego realpolitička ovjera faktičkog stanja nastalog udruženim zločinačkim Hagom presuđenim pothvatima.

Takva rješenja ne samo da nisu ustavna ona su anticivilizacijska i opterećuju bh. budućnost.

Ma koliko tzv. međunarodna zajednica istrajavala da se izbori u Mostaru moraju dogoditi, ona mora učiniti i da rješenja za Mostar budu pravična trajna i održiva. Ponuđeno rješenje sve to ne nudi.

Za sada oni koji su prizivali i potajno se nadali mostarizaciji Federacije su bliže svojoj pobjedi, a oni koji su obećavali da se to nikade neće i ne može dogoditi imaju još prilike da to i dokažu, ako to uistinu i žele!