NATO u crnogorskom ofsajdu

Piše: Rasim BELKO

Crna Gora će, sada već izvijesno, dobiti novu vlast, predvođenu koalicijama koje su do izbora bile opozicija. Odlazak prozapadne vlasti predvođene predsjednikom države Mila Đukanovića mogao bi biti inicijalna kapisla novog, možda i najopasnijeg žarišta na Balkanu. 

Događaji koji su prethodili izborima i sama postizborna dešavanja prilično su jasan lakmus onoga šta nas očekuje. 
Iako su brojne ocjene da je odlazeća vlast napravila grešku sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, ujedinjujući sve svoje protivnike, niko van razumne sumnje ne može tvrditi da rezultati izbora nisu posljedica propalog državnog udara, u režiji srpskih i ruskih obavještajaca. 

Dvojica ruskih obavještajaca, osuđenih u odsustvu i dalje su na slobodi. I lider Demokratskog fronta Andrija Mandić još je na slobodi.  

S druge strane, Srpska pravoslavna crkva, koja sigurno nije bila imuna na ove obavještajne anti crnogorske aktivnosti, krenula je s masovnim okupljanjima nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti. 

Različite poruke mogli smo čuti s tih skupova, niti jedna od njih nije govorila o građanskoj i demokratskoj Crnoj Gori. 

U postizbornom vaktu mnogo se govori upravo o demokratiji i građanskoj Crnoj Gori. A treći narod po brojnosti u Crnoj Gori ove dane proživljava u stragu i brigama kako preživjeti izljive mržnje ispoljene od sljedbenika srpske politike i srpske crkve u Crnoj Gori. 

Dakle, iako je Crna Gora u NATO savezu i iako taj savez predstavlja sinonim za stabilnost i sigurnost, u Crnoj Gori postoji više od 50 hiljada ljudi koji žive u strahu. NATO se nije ni oglasio. Istina, Alijansa je u vremenu litija i zategnute atmosfere poslala jedinice za hibridno ratovanje u Crnu Goru. To samo po sebi govori da su bili svjesni opasnosti po ovu državu i cijeli region.

Zašto su onda danas nijemi kada je opasnost višestruka, a izvori opasnosti dolaze na vlast. Jesu li sigurni da će imati dovoljno vremena za ekspresan odgovor. Nisu i ne mogu biti. NATO je po crnogorskom pitanju uletio u ofsajd i za sada je u situaciji da može postići samo nevažići gol.

Zdravko Krviokapić, Dritan Abazović i Aleksa Bečić tvrde da neće mijenjati crnogorski vanjskopolitički kurs. Koliko je istine u tome pokazuju poruke četvrtog partnera, Amfilohiha Radovića, na čijim su krilima pomenuti koalicioni partenri doletjeli do vlasti.

"Ko bio protiv Rusije, da Bog da živo meso od njega otpadalo, proklet bio tri puta i tri hiljade puta", poručivao je svojevremeno Amfilohije Radović, dok je iza njega stajo prvi čovjek Demokratskog fronta Andrija Mandić.

Sve skupa ukazuje da su Amfilohije i SPC bili osnovni pokretači i motori opozicionih struktura, koje su na kraju uspjele domoći se vlasti. 

A kada se vlast formira vidjet ćemo pravo lice tih struktura. Njihovo naličje vidjeli smo u Pljevljima s porukama o Crnoj Gori. 

NATO savez u obavezi je voditi brigu o svojim članicama, naročito onima koje u okruženju Rusije i njenih satelita pristupe Alijansi.  NATO ima i snagu i mehanizme, samo je pitanje vide li kakva prijetnja se nadvila nad njihovim balkanskim saveznikom.

Krivokapić već najavljuje da će u određenim konceptima i smjerovima vanjske politike vlast koju on predvodi u Crnoj Gori biti naslonjena na Srbiju. A to znači upravo ono što je NATO pokušavao spriječiti. 

Ukoliko ne žele da im se na Jadranskom moru pojave ruski nosači aviona i raketni sistemi, krajnje je vrijeme za pokazati kako Crna Gora nije uzalud rizikovala ulaskom u Alijansu. 

NATO je već na primjeru Turske mogao uvidjeti koliko košta poigravanje s utjecajem i koliko je teško vratiti taj utjecaj. Jer, Turska danas igra i s Rusijom i sa SAD-om, kao i sa samim NATO-om.

Vrijeme je da NATO izađe iz crnogorskog ofsajda i počne djelovati u skladu sa misijom.

U suprotnom članstvo u najvećem vojnom savezu postat će samo sebi svrha.