Sutkinja Korner razumije zašto žrtve ne žele prebacivanje predmeta seksualnog nasilja na niže sudove

SARAJEVO, (Patria) - U Bosni i Hercegovini se, prema podacima udruženja žrtava, nerijetko otkriva identitet oštećenih u predmetima seksualnog nasilja pred sudom ili van njega, što ugrožava njihovu sigurnost, te zbog toga svjedoci ne žele da svjedoče u gradovima u kojima je počinjen zločin, niti da se ovi predmeti prebacuju sa državnog na niže sudove. Na ovaj problem je ukazala i sutkinja Joanna Korner u nedavnom izvještaju “Unapređenje procesuiranja predmeta ratnih zločina na državnom nivou u BiH”, u kom je navedeno da ni njene preporuke od prije četiri godine nisu ispoštovane, a jedna od njih je i da Smjernice Tužilaštva BiH o formi i sadržaju optužnica trebaju sadržavati odredbu kojom će biti propisano da optužnica neće sadržavati ime oštećenog u predmetima seksualnog nasilja.

Piše: Nejra Džaferagić/BIRN BiH

Bakira Hasečić iz Udruženja “Žena-žrtva rata” prisjeća se za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) da je bila u pratnji oštećene na suđenju u Okružnom sudu u Bijeljini, kada je žrtva bila primorana s optuženim sjediti u istom holu pred početak suđenja.

“Optuženi i njegovi srodnici su nas verbalno vrijeđali na način da su se smijali”, opisala je Hasečić, dodajući da je tada tužilac obezbijedio prostoriju za njih.

Oštećenoj, koja je u ovom predmetu bila zaštićeni svjedok, kako govori Hasečić, pozlilo je, te je prevezena u dom zdravlja gdje joj je otkriven identitet.

“Suđenje je održano. Preživjela je imala snagu da pogleda licem u lice i ispriča sve ono što je od nje tražilo Sudsko vijeće, tužilac i odbrana”, objasnila je Hasečić, navodeći da je ovo samo jedan od primjera onog sa čim se suočavaju žrtve seksualnog zlostavljanja.

Hasečić tvrdi da zbog toga žrtve nisu zadovoljne ustupanjem predmeta za silovanje i seksualno zlostavljanje na niže sudove.

“Često se sudi osumnjičenim u istom gradu gdje je počinjen zločin, a u toku sudskog postupka dešava se da optuženi žive u istom gradu gdje i preživjela žrtva”, kaže ona.

Britanska sutkinja Korner, nekadašnja viša tužiteljica Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), u izvještaju o napretku “Unapređenje procesuiranja predmeta ratnih zločina na državnom nivou u BiH” navodi da ne iznenađuje nespremnost žrtava koje su prijavile djelo da svjedoče pred sudom u entitetu na čijem je području krivično djelo počinjeno i što se udruženja žrtava protive ustupanju predmeta sa Suda BiH, jer je jedan od tužilaca u Tužilaštvu BiH naveo i predmet u kojem se oštećeni snažno protivio prenošenju vođenja postupka.

U izvještaju je i navedeno da ne postoji nijedna zakonska odredba kojom je predviđeno prenošenje vođenja postupka na drugi sud na osnovu činjenice što se svjedok boji za svoju sigurnost, te da se ovaj problem mora riješiti kroz postojeći pravni okvir na svim nivoima u BiH.

“Zaštitne mjere moraju se strogo provoditi. Praktične mjere, kao što je svjedočenje putem videolinka iz druge sudnice u BiH ili inostranstvu, treba koristiti kada god se smatra potrebnim”, također navodi Kornor, kao i da je jedan od sudija Suda BiH istakao da se još uvijek ne provjerava svaki put trebaju li oštećenom zaštitne mjere, da bi se izbjeglo navođenje imena i prezimena u optužnici ili u postupku otvorenom za javnost.

Iz Tužilaštva BiH navode za BIRN BiH da se velika pažnja pridaje zaštiti svjedoka i oštećenih u predmetima ratnih zločina koji se odnose na silovanja i seksualna zlostavljanja, te da žrtve svjedoče uz mjere zaštite, pod pseudonimima, a ročišta su ponekad i potpuno zatvorena za javnost – upravo radi zaštite digniteta i dostojanstva žrtava.

Državni sud je odgovorio da ne komentariše izvještaj sutkinje Korner za medije.

Život u strahu

Bakira Hasečić tvrdi da se najčešći slučajevi otkrivanja identiteta dešavaju neposredno pred početak glavnog pretresa “kada u ruke Odbrane dođe izjava zaštićenog svjedoka”.

“Tada najčešće dođe do kontakta putem srodnika počinioca. Sam počinilac zna nad kojom osobom je izvršio ratni zločin tako da i on informacije proslijedi srodnicima, koji putem telefona ili lično na kućnu adresu dođu, preko posrednika...”, kazala je ona.

Preživjele žrtve svjedoče u gradovima gdje je nad njima počinjen ratni zločin, objasnila je ona, dodavši da je osobama kojima je otkriven identitet nuđen novac za promjenu iskaza ili da su bile zastrašivane na različite načine, što je izazvalo dodatnu retraumatizaciju.

“Advokati optuženih su obilazili članove porodica koji će biti svjedoci u predmetu optuženih da promijene iskaz, gdje su im nudili novčanu naknadu i da će im reći gdje su im kosti srodnika. Preživjele žrtve nakon svega žive u strahu i boje se za sebe i svoju porodicu, jer nemaju nakon svjedočenja nikakve zaštite, prepuštene su same sebi, jer Sudu trebaju dok su u sudnici, kad napuste sudnicu postaju ničija briga”, kazala je Hasečić.

U posljednjem izvještaju sutkinje Korner, pojedini razlozi za zabrinutost žrtava, na koje je upozoravano i ranije, rasvijetljeni su, ali i „dalje se ističe nespremnost žrtava da svjedoče pred sudovima u entitetima na čijem je području krivično djelo počinjeno“, kaže Berina Žutić-Razić, pravna savjetnica organizacije TRIAL International, koja pruža pomoć žrtvama.

“Vjerujem da su, između ostaloga, razlozi za to manjkava politika kažnjavanja i manjkavosti u pogledu kvalifikacije ratnog seksualnog nasilja. Naime, istraživanje koje je TRIAL International proveo 2019. godine (...) ukazalo je na činjenicu da su kazne za ratno seksualno nasilje u bh. pravosuđu nisko odmjerene i nedosljedne, a samo seksualno nasilje u pogledu odmjeravanja kazne često nije specifično navedeno i obrazloženo”, kaže ona dok navodi primjer kako je od 2012. do 2017. godine na entitetskom nivou prosječno trajanje kazne za ratno seksualno nasilje kao zasebno krivično djelo iznosilo samo 4,77 godina, “što je daleko ispod zakonom propisanog minimuma”.

Žutić-Razić i dodaje kako entitetski sudovi nisu spremni adekvatno adresirati pitanje podnošenja i realizacije imovinskopravnog zahtjeva te da ranije nisu imali iste uslove kao i Državni sud za podršku svjedocima, poput odvojenih ulaza.

“Posljednji izvještaj sutkinje Korner je adresirao i to pitanje, navodeći da se ovi postupci pred sudovima u entitetima i Brčko distriktu BiH vode bez teškoća, ali kadrovska nestalnost i neujednačena praksa za pružanje pomoći svjedocima, predstavljaju prepreku”, kaže ona.

Žrtve nakon suđenja budu prepuštene same sebi, tvrdi sutkinja Korner, koja u izvještaju navodi da podrška svjedocima prestaje s okončanjem glavnog pretresa ukoliko na datom području nije aktivna mreža za podršku svjedoka.

“Mreža je postojala do 2018. godine u sklopu projekta koji je finansirala Evropska unija, ali sada funkcionira u potpunosti na volonterskoj osnovi. Važnost Odjela za podršku svjedoka i Mreže za podršku svjedoka će postati veća ukoliko dođe do prenošenja vođenja postupaka u predmetima koji uključuju navode seksualnog nasilja”, navedeno je u izvještaju.

Glasnogovornik Tužilaštva BiH Boris Grubešić navodi da “odgovarajuće službe za potporu” osjetljivim i ugroženim svjedocima postoje i u ovom tužilaštvu i na Državnom sudu.

“Tužiteljstvo BiH i Sud BiH vrlo pažljivo se odnose prema žrtvama i svjedocima u ovim predmetima, u pogledu njihove procesne zaštite, kao i samog realiziranja svjedočenja uz mjere zaštite, tijekom cijelog postupka”, kaže Grubešić.

Nada Golubović iz Fondacije “Udružene žene” Banja Luka podsjeća da je Fondacija zajedno sa drugim organizacijama formirala Mrežu podrške za žrtve svjedoke u predmetima seksualnog zlostavljanja i drugih krivičnih djela u Kantonalnim sudovima i Okružnim sudovima u BiH, ali da je proces do optužnice protiv počinioca djela veoma kompliciran i težak za žrtve, jer žrtve imaju razne nivoe retraumatizacije. Napominje da 25 godina poslije rata, žrtve su izgubile vjeru u pravosuđe i zbog toga vrlo često nisu spremne da svjedoče.

Zenička organizacija “Medica”, specijalizirana za pružanje podrške ženama žrtvama ratnog nasilja, bila je uključena u izradu metodologije za uspostavljanje institucionalnih mreža za podršku svjedokinjama u procesima ratnih zločina. Sabiha Husić, direktorica organizacije, kaže kako su tužilaštvima u BiH, posebno u zeničkoj, dobojskoj i bihaćkoj regiji, pružali podršku kada je bilo potrebno.

“Naša iskustva su da postoje resursi, uspostavljeni mehanizmi i da sve dobro funkcioniše dok se provode određeni projekti. Međutim, nakon završetka projekata, iako se državne institucije nadležne za to obavežu za nastavak odgovornog partnerstva i jačanju uspostavljenih mehanizama poput Institucionalne mreže uz adekvatnu finansijsku podršku, ta pomoć izostane”, kaže Husić i dodaje kako na koncu sve zavisi od pojedinih organizacija, kao i pojedinaca unutar mreže koji se zalažu i bore da svjedokinje imaju adekvatnu podršku prije, u toku i poslije svjedočenja, a u posljednje vrijeme u toku svjedočenja najčešće podršku pružaju osobe koje su angažovane pri tužilaštvima.

Uz dobru saradnju i pripremu, svjedokinje su pokazivale želju da svjedoče, nastavlja ona i dodaje kako uz takav rad nije bilo nepovjerenja prema tužilaštvima, ali su neke od svjedokinja, kako kaže, iskazivale nepovjerenje prema podršci tokom svjedočenja kada su saznale da iste osobe pružaju podršku svjedokinjama koje su preživjele ratno seksualno nasilje i svjedocima optuženih.

“Neophodno je poduzeti sve mjere da se ne spominju imena i prezimena svjedokinja, jer su u tom slučaju obilježene svjedokinje, otkriva se njihov identitet, ali se otkriva i identitet obitelji, djece, što može predstavljati, po njima, opasnost kako u današnje vrijeme, tako i u budućnosti”, kaže ona.

Ugrožavanje prava na privatnost

Korner navodi da nije ispoštovana ni njena preporuka iz 2016. godine kojom je preporučila da Smjernice Tužilaštva BiH o formi i sadržaju optužnica trebaju sadržavati odredbu kojom će biti propisano da optužnica neće sadržavati ime oštećene osobe u predmetima seksualnog nasilja.

Advokatica Nežla Šehić kaže da u optužnicama postoji mogućnost da se navode imena oštećenih pod inicijalima, ali u velikom broju slučajeva ove mjere zavise od tužioca kao i od oštećene osobe.

“Samo oštećena je ta koja eventualno te mjere zabrane može u nekom svom vlastitom interesu da skine, kao što je bilo nekih slučajeva da su htjeli da u parnici nešto ostvare pa su tražili skidanje mjera zabrane, ali to je samo u njenom domenu da ona odlučuje o tom”, navodi Šehić.

Golubović ističe kao dodatni problem to što oštećene osobe koje su bile u procesu kao zaštićeni svjedoci te nisu dobile naknadu štete, pri ulasku u parnični postupak gube status zaštićenog svjedoka.

“Bez podizanja optužnica nema presuda, ali obrnuto dok nema presuda neće biti ni novih optužnica. Tu se mora razmišljati o žrtvama. Za njih je optužnica velika nada. Međutim, ako ne dođe do adekvatne presude ili oslobađajuće presude oni gube svaku nadu”, kaže Golubović.

Iz Misije OSCE-a u BiH za BIRN BiH navode da domaće pravosuđe treba poduzeti sve potrebne mjere, prema primjenjivim zakonima, kako bi se na najmanju moguću mjeru svele posljedice po žrtve, kao i moguće kršenje njihove privatnosti i ponovne traumatizacije.

“Zaštita privatnosti i lične sigurnosti ugroženih svjedoka, u koje spadaju i preživjele žrtve seksualnog nasilja, trebao bi biti osnovni cilj rada kaznenog pravosuđa, istovremeno poštujući prava optužene strane na fer suđenje. U ovom smislu, pozitivno domaće zakonodavstvo, odnosno zakoni o kaznenom postupku i zakoni o zaštiti ugroženih svjedoka i svjedoka pod prijetnjom, predviđaju razne vrste mjera zaštite svjedoka, te uslova i postupaka izvršenja tih mjera”, rečeno je iz Misije.

Prema podacima Ujedinjenih nacija, tokom rata u Bosni i Hercegovini je silovano od 20.000 do 50.000 osoba.