Andriću je Bosna bila sve: Uzalud ih pokušavaju dijeliti polupismeni politički banditi i nacisti

Piše: Rasim BELKO

Prije tačno 59 godina Bosna i Hercegovina dobila je svoju prvu i jedinu Nobelovu nagradu za književnost. Tačnije, dobio ju je Ivo Andrić za roman “Na Drini ćuprija”. 

Danas, skoro šest decenija poslije kažu Andrić je srpski, hrvatski, bosanskohercegovački pisac. I evo ne bi bio problem da ga svojataju kada bi ga slijedili. No, baš ti koji se diče Andrićem u jednom od tih torova najviše su satirali i Andrića i staze kojima je književnički išao, ali i državu koju je u svijetu proslavio. 

"Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog”, rekao je između ostalog Andrić u Stockholmu na dodjeli nagrade i dodao: “Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha."

Andrić je simbol države koja je iako uokvirena u federativnu zajednicu probijala se ka visokim vrhovima u skoro svakom dijelu njenog društveno - političkog bića. 

A onda smo počeli bivati naši i njihovi. Andrić je odjednom postao simbol podjele. Jer, u učmalosti života koji osim niskih strasti i podvala ništa drugo ne nudi ni Andrić ne može ostati svoj, kao književnik svjetske klase, kao Nobelovac. 

Većina onih koji su ga čitali počeli su ga prisvajati i u zvijezde dizati kao simbol njihovog naroda, njihove narodnosti, nečeg njihovog. Tako danas, razmišljajući o ovom tekstu na jednoj web stranici iz Hrvatske čitam da je Andrić hrvatski, srpski i bosanskohercegovački pisac. 

Suludo im je govoriti da to ne može tako. Jer to znaju, ali laž i prekrajanje postali su matrica vascijelog djelovanja. Siguran sam da i drugi pišu da je njihov, od ovih ili onih trećih. 

A Andrić tamo negdje s drugog svijeta gleda i plače. O njemu sada govore oni koji čitaju tabloide, domovinu ne vole, a za prave vrijednosti uzimaju Zadruge, politiku, podjele, mržnju zlo. 

Daleko od njegovog nobelovskog djela, od njegovih poruka i predaja. Od onog čime ih je zapravo zavjetovao.

Govore o njemu i oni nebitni, iz zemalja koje su Andrićevu Bosnu palili, dijelili, ali duh Andrića, Selimovića, Šantića i drugih čuva Bosnu i Hercegovinu ko armirana nevidljiva nit koja Bosni ne dozvoljava da bude drugačija od one kakva je bila u Andrićevom životnom i književničkom opusu. 

Kada je Hrvatsko društvo pisaca tamo neke 2012. ispalilo jedan od svojih umobolnih pamfleta, Ivan Lovrenović je dobio priliku u Jutarnjem listu da raščlani poruke tog naci-fašističkog književničkog skupa. 

Tom prilikom Hrvatsko društvo pisaca, prema ocjeni Jutarnjeg lista priču je usmjerilo u fazu da je Andrić literarni prethodnik Franje Tuđmana. Namjera im je bila jasna - prikazati da je Bosna zemlja mržnje. 

Da su lagali sebe i druge objasnio im je Lovrenović. 

“Glavnina Andrićeva književnog opusa posvećena je Bosni, on je tu zemlju “doživljavao” u tako širokoj amplitudi osjećaja i poznavanja kao nitko prije i poslije njega, i, kako sam napisao na jednom mjestu, Andrić je jedini autor u povijesti književnoga bavljenja svijetom Bosne koji je nadišao njegovu okamenjenu unutarnju fragmentiranost i međusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelovitosti”, istakao je tom prilikom Lovrenović. 

A onda se prisjetio Andrićeve javne ispovjedi: “Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umijeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pjesme, zagonetke i legende, svoj eglen - i to mnogo prije nekih drugih naroda koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem. Sve moje je iz Bosne”.

Ko čita i zna razumjeti dovoljno mu je. Andriće je i istoku i zapadu, onom bližem i onom daljem objasnio o Bosni i njenom puku. 

Džaba vam i hrvatska društva pisaca i lažljivi SANU, i Dodik i onaj zarasli prolupali Kusturica. I oni prije njih i oni poslije njih, kojima je Andrić sinonim za podjele. Uzalud im trud. Jer svi skupa ne mogu operat jedno pero Bosni za razliku od svakog Andrićevog slova o Bosni koje tu Bosnu čini malom državom ali velikim carstvom. 

To slovo stajat će trajno. Kao stećak, kao Makova Modra rijeka, kao Šantićeva Emina, Mešina Tvrđava…

Jer to jeste Bosna i Hercegovina. To jeste zemlja slavnih predaka i u borbi i u književnosti, sportu, nauci…

I na kraju, ponovit ću vam dio štokholmske poruke Ive Andrića: “Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha."

Ne očekujem da shvatite, ni Andrića ni Bosnu. Ali ih ne pokušavajte ni odvajati ni dijeliti. Jer Andrić i Bosna su jedno. Oboje imaju Nobela. Jedno drugom su donijeli svjetsku slavu. 

I da, zapamtite! Bolje je živjeti u svojoj domovini u nevolji, nego u tuđini u zadovoljstvu. 

Sve ostalo je Zadruga i šiša. A kad se iz toga probudiš, bude kasno. 

Jer, sve naše je iz Bosne i Hercegovine.