Mečka pred Dodikovim vratima

Piše: Rasim BELKO

Poput kakvog meksičkog dilera život nama katkad uvalja točak sudbine da ni oni najpametniji među nama više ne znaju šta je lijevo, a šta desno, šta treba, a šta ne. 

Taj točak sudbine rijetko je kada u Bosni i Hercegovini imao normalnu putanju. Nerijetko je smjerove okretanja mijenjao iz dana u dan. 

Jedna politička partija smjer svog djelovanja, takoreći sudbinu još nije do kraja okrenula u pravom smjeru. Ali, točak njihove sudbine nakon bure i grmljavine, vriska rata, krvi, boli, patnje i genocida, čini se počinje se okretati u smjerovima koji znače život i budućnost. 

Kao dijete gledao sam neke namrgođene matore ljude na TV ekranu i primjećivao jezu i nervozu starijih ukućana svaki put kada bi te ljude ugledali na ekranu. Ja danas gledam sljedbenike tih ljudi. 

I umjesto jeze osjećam olakšanje. Oni dolaze, u novoj, onoj političkoj uniformi, prilično reformisani i ka miru usmjereni. 

Priča SDS-a stane u nekoliko redova, a zapravo je turbulencija njihovog točka trajala nekoliko decenija. Od stranke prikačene na velikosrpske aparate Slobodana Miloševića, koja je izrodila neke od najvećih ratnih zločinaca u Evropi poslije Velikog rata, do stranke koja može a čini se i ima nakanu vraćati politički život u BiH na pravu trasu. 

SDS je za sve koji su mu nekada bili s druge strane nišana i danas enigma, mnogima i danas jeza. Istovremeno, to je stranka koju sada i Bošnjaci i dobar dio Hrvata priziva u vrh političkog establišmenta. 

Istina, od nekih loših običaja nisu odustali, ali da su izmijenili paradigmu, u to se i laici mogu uvjeriti. 

Taj SDS protjeran je na vrhuncu svoje moći. Kada su suvereno vladali onim što je Dejton nazvao Republika Srpska, tenkovi i oklopnjaci međunarodnih snaga u BiH doveli su im ratnog švercera, lažnog mirotvorca i još lažnijeg socijaldemokratu Milorada Dodika. 

S ružom na reveru, jednim zastupnikom u Skupštini Milorad Dodik je na međunarodni pogon poletio i zauzeo veći dio političke scene u BiH. I kada je pokupio simpatije većine Bosanaca i Hercegovaca posrnuo haman isto ko SDS 90-ih. 

Dodik je zapravo postao stari SDS. Veličao kao heroje one kojih se dobar dio SDS-a stidi i od kojih se svakodnevno mora prati. To su oni s haških klupa srama. 

Danas, dvije decenije poslije, po staroj narodnoj istini mečka je Dodiku zakucala na vrata. 

SDS, taj novi, modernizirani, skupa s ratom ne ukaljanom Partijom demokratskog progresa kreće da servira hladnu osvetu. Dodikovom bahatizmu kraj je sve bliži. 

S različitih strana svijeta stižu pritisci. Unutra, u RS pritisnut je političkim suparnicima, sve više i onima koji su mu do jučer bili oslonci s kojih nam je svima skakao po živcima i emocijama. 

Dodik je od socijaldemokrate s ružom na reveru prošao put do diktatora s mini vojskom i uvjerenošću da mu nikad i niko ništa moći neće. 

Zaboravio je i otuđio se od naroda, bahatio se gdje god je mogao, popljačkao da više nije mogao. 

U tom bahaćenju zaboravio da mu je međunarodni faktor politički i otac i majka. Zaboravio da kako su ga doveli, tako će ga i otjerati. 

U zaboravljanju je opasnost. Ali i u sve jačoj opoziciji. Diktatoru sve više leđa okreću i oni koji su se u njega zaklinjali. Svjesni da političko ludilo Milorada Dodika može da bude talas koji će ih sve odnijeti u nestanak. 

Zato se sve više njih pridružuje koalciji SDS - PDP. Zato je i Nešić otišao. 

I zato se sve više entitetom Republika Srpska čuje glas da će Dodik zijaniti vlast. SDS i PDP, sa ostalima su po svemu sudeći spremni da preuzmu kormilo entiteta, a samim tim i na državnom kormilu učine da zaplovimo nekim drugim kursom. 

Volio bih da to bude koliko sutra. Tako bi se vratila nada svima nama u ovoj napaćenoj zemlji da postoji opcija boljeg života i u našoj domovini. 

A što se tiče biranja između obilježenog SDS-a i unezvjerenog Dodika, mislim da je izbor svima jasan. 

Bolje SDS obilježen lošim biljegom iz prošlosti, nego Milorad Dodik kao biljeg loše budućnosti.