Juratović: Vrijeme je za jasne riječi i jasna djela

Piše: Josip Juratović/ zastupnik SPD u Bundestagu

S poljskim i mađarskim vetom na takozvani Višegodišnji financijski okvir (VUČ), dugotrajni sukob između EU i onih zemalja članica koje bi željele uživati ekonomske prednosti EU bez poštivanja vrijednosti vladavine prava i demokracije, nedavno je dosegnuo novu razinu eskalacije. U znak prosvjeda protiv predložene nove klauzule o vladavini prava, šefovi država i vlada na pregovaračkom maratonu u ljeto već su pokazali, da su vrlo smekšani prema prethodnim prijedlozima Europske komisije i Europskog parlamenta. Naime desilo se, da Varšava i Budimpešta blokiraju ne samo europski proračun za sljedećih sedam godina, već i pomoć za obnovu gospodarski pogođenih zemalja članica pandemijom Covid-19.

Ovaj incident prati priču o uznemirujućem stalnom otuđenju dviju država od temeljnih demokratskih vrijednosti europskog projekta i još zabrinjavajućoj toleranciji s tim razvojem događaja od strane drugih država članica. EU i njezine zemlje članice već desetljeće de facto smišljeno gledaju Viktora Orbána i njegove saveznike kako narušavaju neovisnost mađarskog pravosuđa, grade sustav korupcije i osobne koristi, te u velikoj mjeri nekadašnji raznoliki medijski prostor su sveli pod kontrolu jednog mišljenja.

Otkako je vlada stranke PiS preuzela vlast 2016. Poljska je pomno slijedila isti taj primjer, također uglavnom bez posljedica, unatoč svim upozorenjima i postupcima zbog povrede propisa. Uvijek iznova, strože mjere su se dijelile, bilo kao rezultat formalnih zahtjeva jednoglasnosti za odluke Europskog vijeća ili u kontekstu razgovora u pozadini o nedavnom imenovanju Ursule von der Leyen za predsjednicu Europske komisije. Opravdanje za tu popustljivost uvijek iznova se navodi kao potreba za diplomacijom u političkoj zajednici kao što je EU.

EU između humanizma i egoizma

Međutim, diplomacija zahtijeva određenu osnovnu spremnost obiju strana da postignu sporazumno rješenje. To nije slučaj s Mađarskom i Poljskom. Kao i na mnogim razinama našeg društvenog i političkog suživota, trenutno doživljavamo temeljni sraz dvaju dijametralno suprotnih svjetonazora. S jedne strane postoji humanizam, koji teži ljudskom napretku i oslobođenju od tradicionalnih struktura i temelji se na dijalogu, prosvjetljenju i znanju. Europski projekt bio je motiviran time nakon užasa prve polovice 20. stoljeća i iskra te ideje i danas živi u obliku Europske unije, unatoč svim njezinim neospornim dizajnerskim manama i proturječjima. 

S druge strane, danas svjedočimo obnovljenom oživljavanju oblika egoizma, koji se ne fokusira na čovjeka kao ideal, već pokušava iskoristiti niže instinkte masa kako bi zacementirao moć učvršćivanja postojećih odnosa moći. Cilj tog egoizma nije napredak, niti je korak unatrag od starih, navodno „kršćanskih“ ili „konzervativnih“ vrijednosti, već samo pravo najjačih, da čine i ostvare ono što oni žele.

To je svjetonazor koji navodno nježni autokrati, „iliberalni demokrati“ poput Viktora Orbána i Jarosława Kaczyńskog, predstavljaju. U njihovom razmišljanju, europski projekt nije pristup stvaranju mirnijeg, slobodnijeg i prosperitetnijeg života za sve građane ovog kontinenta i svijeta, već samo sredstvo samoobogaćivanja i očuvanja moći. Tamo gdje im nešto stoji na putu ka tom cilju, primjerice vladavini prava, ona je u najboljem slučaju otežana te borben stav, koji se zauzima bez obzira na gubitak za druge.

Taj sebični svjetonazor nespojiv je s istinski održivim kompromisima. Kratkoročno, na površini se može pronaći ono što izgleda kao rješenje sukoba - ali pomnijim pregledom postaje jasno, da se supstanca sastoji samo od riječi, koje se mogu opozvati bez oklijevanja ili srama kada više nisu korisne za vlastiti račun moći. Tamo gdje se gube poštovanje i pristojnost, diplomacija i potraga za skladom, konsenzualnošću i kompromisom postaju satira sami sebi.

Kao odgovor na mađarsko-poljsku blokadu, njemačko predsjedništvo EU sada je imalo priliku konačno priznati tu surovu stvarnost i donijeti tešku odluku za novi, drugačiji smjer. Umjesto da se još jednom cjenkamo za pregovaračkim stolom o tome koliko daleko treba omekšati vrijednosnu bazu europskog projekta kako bi se udostojili egoisti u Varšavi i Budimpešti, moglo se iskoristiti krizu i strateški zastoj u kojem su dvije države manevrirale svojim protivljenjem gospodarskim interesima gotovo svih ostalih zemalja članica kako bi išle novim putevima naprijed. Određen prema geslu: Ako ne želite igrati u momčadi, samo ćete biti isključeni iz igre i možete nastaviti gledati sa strane.  

Lucas Guttenberg iz Centra Beliner Jacques Delors i Piotr Buras iz Europskog vijeća za vanjske odnose u Varšavi nedavno su iznijeli prijedlog o toj temi koji poštuje pravnu konstrukciju EU, istodobno pokazujući Mađarskoj i Poljskoj da se to može učiniti bez njih.

Umjesto da ih se ucjenjuje blokiranjem cjelokupnog paketa MFT-a i pomoći za obnovu, njemačko predsjedništvo EU i Europski parlament trebali bi pustiti da prvo ponestane novaca i onda okrenuti stolove za nove pregovore.

Sporazum nije bio potreban kako bi se osigurao nastavak funkcioniranja EU, bez dogovora o novom financijskom sporazumu prije kraja godine, trenutačni bi se automatski produljio ali u početku bez nadopunjavanja novca u kase programa potrošnje od kojih je Poljska u proteklih šest godina dobila 63,1 milijardu eura, a Mađarska 27,3 milijarde eura, te bez izdašnih rabata na depozite, koje novi MFF osigurava za mnoge neto zemlje donatore.

Blef Poljske i Mađarske

Nažalost sada uspješan – blef Poljske i Mađarske postaje toliko očit, da su se prije svega ekonomski upucali u nogu zadržavajući blokadu, štoviše zemlje donatorice i primateljice diljem kontinenta uznemirile su se. U načelu, to ne bi bila atraktivna strateška perspektiva čak ni za egoiste poput Orbána i Kaczyńskog, ali u konkretnom smislu trebalo bi im nanijeti ogromne bolove u želucu u trenutku kada ostale zemlje članice počnu pregovarati o neizbježnoj alternativi instrumenta obnove, neupitno će ih bez oklijevanja odvesti ka uskraćivanju poslovne suradnje.

Svakako, ova strategija ne bi bila moguća i održiva bez političkih i ekonomskih troškova i rizika, možda kratkoročno viših od nastavka trenutne politike ovisnosti o lažnoj harmoniji. 

Međutim, srednjoročno i dugoročno, takav tempo jasnih riječi i jasnih djela nesumnjivo je jedini način na koji europski projekt ne gubi u potpunosti svoju vrijednosnu orijentaciju i prerasta u čisti mesarski sindikat oko subvencija i olakšavanja trgovine.

Sporazum, koji je sada postignut, a koji u potpunosti vadi zube mehanizmu vladavine prava - primjenjiv je samo ako se sredstva EU pronevjere kršenjem vladavine zakona, dok se napadi na podjelu vlasti i druga demokratska načela mogu nesmetano nastaviti jedna je od obnovljenih predaja egoistima, koja će danas sigurno donijeti smirenje i omogućiti šefovima država i vlada da demonstrativnim osmijehom dočaraju europsku harmoniju. To ne donosi trajni mir i jedinstvo. Ako preostali humanisti kontinenta žele imati priliku zadržati ga kao središte istinskog ljudskog napretka, ovom beznadnom podilaženju i kompromisnoj potrazi s egoistima konačno mora doći kraj.