Antifašizam mora živjeti: Nema zdravlja bez slobode

(Patria) - Ovih dana mnogi tvrde da je naš odgovor na pandemiju Covid-19 planetarni fijasko, čiji obim tek treba isplivati sa svojim sve većim nesrazmjernim i trajnim sekundarnim učincima, uzrokujući ogromne socijalno-gospodarske, političke i psihosomatske kontrakcije i konvulzije. Ali, gore od našeg odgovora je naša šutnja o tome.

Piše Anis H. Bajraktarević

Utvrđena je činjenica da sama bit nacizma nije bio Hitler i krug tame oko njega. Prije je to bilo opće prihvaćeno ozračje „banalnosti zločina“: dobrodušno prihvaćanje običnih seoskih ljudi koji žive pored Auschwitza, Mauthausena, Dachaua, da je nacija bolesna i da je treba 'očistiti' ... Dan kada preispitivanje prestaje i tiho prihvaćanje postaje „nova norma“, dan je kada nam se vraća fašizam na velika vrata. 

Naravno, danas za to imamo dijagnozu: Stvaranje pristanka kroz arhitekturu izbora, u strah zatvorene, medijima infantilizirane (vraćene u prededipsku fazu) psihologije desocijaliziranog i otuđenog, atomiziranog čovjeka.

Jesmo li zaista zaboravili osnovna učenja naše povijesti: Svaki put kad je sila izmakla kontroli, degenerirala se u opskurnu brutalnost; Ritualizirajući svoju moć pečatom na ili ispod naše kože kako bi vizualizirao i ovjekovječio sumrak razuma?

Tako naš odgovor na Covid-19 ilustrira - argumentira se - ništa drugo nego socijalnu patologiju: netransparentnu koncentraciju moći i našu cjelokupnu recesiju demokracije - što dodatno pojačava sustave nadzora i socijalne kontrole. A sve to kao trajne posljedice štednje, holokausta nad prirodom, privatizacija (PPP-izacija) ključnih međuvladinih i vitalnih nacionalnih institucija, globalizacije promašenog cilja, fiksacije na isuviše alopatskoj, lijekovima usmjerenoj zdravstvenoj zaštiti, te nedostatak zaštite javnih podataka. Pandemija ili plijen (pandemic or plundermic) ...

Povjerenje i podrška vladinim i međuvladinim institucijama ubrzano se gubi. Sve veći broj građana ne smatra, da glavni mediji služe stanovništvu. Povjerenje u suvremenu medicinu sve brže opada. Generacijski ugovor i sveukupni društveni konsenzus načet je kao nikada prije u zabilježenoj povijesti. Prvi pravi stres-test od kraja Drugog svjetskog rata UN nije prošao - mnogi se osjećaju duboko razočarani i istisnuti univerzalnom organizacijom zbog njene trajne „samo-marginalizacije“.[2] Da li naša kohezija nepovratno uništena?
 
Rana zaključavanja (lockdown), sredinom marta 2020., bila su opravdavana potrebom za izravnavanjem krivulje 'naglog' utjecaja virusa, jer nije bilo dovoljno bolničkih kreveta. U međuvremenu su zaključavanja produljena i proširena, a krivulje se nisu bitno mijenjale. Ipak, u posljednjih devet mjeseci gotovo da nijedna nova bolnica nije izgrađena u EU-u, iako su sve neurgentne medicinske usluge itekako obustavljene. Niti se masovno ulaže u opću zdravstvenu prevenciju. Jedini vidljivi rast infrastrukture je u proširenju 5/6G mreža.

Slijedeći jednostavan slijed da je nečija razina zdravlja genetski izraz odabranih životnih stilova, nije iznenađenje, da također rastu nagađanja o razlogu zaključavanja - kao najzloglasnijem izrazu monofokalne perspektive i odbijanja bilo koje integrirane prosudbe bazirane na znanstveno-utemeljenoj raspravi. Je li to invazija ili zaštita:
Da li je cilj imunitet stada ili odanost krdu (i s tim u vezi rastuće, ali još uvijek neoborene glasine da bi eventualno 'nepotrebno i nedevoljno istestirano' cjepivo Covid-19 moglo sadržavati biohakirajuća nano-svojstva koja posve autonomno i neopaženo mogu uspostaviti vezu sa opsežno postavljenom 5/6G mrežom).
Te, ima li ikakvog normalnog izlaska iz krize ili će se ova katastrofa 'pretvorena u planetarni teror, globalnim državnim udarom', iskoristiti za sprovođenje nečega već unaprijed osmišljenog (sa strahom, ne kao sa nuspojavom, već kao alatom proizvedenim za stjecanje kontrole) – dakle, da li je to više povezno s biotronikom i demografijom, nego sa zdravstvom i ekonomijom ili bilo kojom zajedničkom društvenom svrhom.
Npr. Le Monde Diplomatique - ispitujući moguće spajanje tehno-oligopola i političkog monopola - tvrdi: „Političke odluke bile su ključne u oblikovanju ove tragedije - od uništavanja životinjskih staništa, preko asimetričnog financiranja medicinskih istraživanja, do upravljanja samom krizom. One će također odrediti svijet u koji izlazimo nakon što prođe najgore.“ Za proteklih 30 godina, svako kritično raskršće imalo je istovjetan epilog: opravdanje za i povećanje kapitala, a teret i potiskivanje rada. Covid-19 mu nije iznimka: od ranih blokada u martu 2020.godine kapital neometano teče dok su rad, ideje i ljudi u kućnom pritvoru.[3] Crta bojišnice XXI stoljeća je pravo na zdravlje (uključujući integritet tijela i pravo na informirani pristanak) i rad, privatnost i druge temeljne čovjekove slobode. (LMD, IV20)

Na zemlji svega za svakoga, ali nedovoljno za pohlepu jednoga

Ipak da budemo precizni, pandemija korona virusa koju je oktroirala SZO nije donijela ništa istinski novo u već pregrijanom ponašanju i sve binarnijim svjetskim odnosima: samo je pojačala i ubrzala ono što je bilo prisutno dosta dugo - razdor između otuđenih centara moći, svakog na svojoj strani Pacifika, te nas ostatka. Nije ni čudo što rad na cjepivu Covid-19 više liči na utrku u naoružanju, nego na združen humanistički poduhvat.

Bi li se sve ovo - u svom epilogu - odnosilo na širenje tehno-totalitarnog modela vlasti kao alternative liberalnoj demokraciji? Devolucijska singularizacija u tehno-feudalizam kao završni stadij kapitalizma? Je li sada vrijeme za povratak u nacionalnu državu, sjajan trenutak za sve diktatore-na-čekanju koji napokon mogu izgraditi kult ličnosti? Dakle, hoće li se naša demokracija elektromagnetizirati i vakcinirati za veće dobro (ili pohlepnijeg 'boga')?

Jedno je sigurno, suprotstavljajući dugoročnim interesima društva one kratkoročne dioničara, privatni sektor s obje strane Atlantika demonstrira nesrazmjernu moć u tehnološkom udjelu (infrastruktura i podaci). Privatni sektor također velikim dijelom profitira od golemih javnih istraživačkih fondova, zauzvrat plaćajući skroman ako uopće ikakav porez državi.[4] Prečesto to dolazi  skupa sa sporazumima o ne otkrivanju podataka i drugim jednostrano korisnim pravnim instrumentima, kao i s bliskim vezama između privatnog sektora, obavještajnih agencija i medija. Isto se odnosi na veliku farmaceutske tvrtke koje sve više diktiraju ne-preventivni, monofokalni pristup medicini i istraživanjima, te kontroliraju izvještavanje o tome - ne uvijek u ime našeg javnog zdravstva.

Stoga gore navedeno predstavlja najveću malo elaboriranu prijetnju našoj demokraciji i budućem društvenom ustroju.

Konačno, bioinformatika je tehnologija dvojne namjene. Ozrevši, ona danas ima ogroman potencijal kao oružje u zemlji i inozemstvu. Slijedom toga i hitno, ovo zahtijeva sveobuhvatno zakonodavstvo koje se nadovezuje na Univerzalnu povelju o ljudskim pravima i Nirnberški zakonik, te se oslanja na njegovo učinkovito provođenje (uz nadzor mehanizama poštivanja utvrđenih za IAEA, OPCW, RC-BTWC i Nagoju protokol),[5]  na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Europa mora natrag u svoju budućnost

Po mnogima, 2020. će biti upamćena kao najlošija godina u živom sjećanju. Neki bi rekli; Covid-19 je zaustavio povijest. Zapravo je 2020. samo karantirala i zaustavila nas, dok je povijest zapravo ubrzala. Ovo se posebno odnosi na Stari kontinent.

Kao što je ovaj autor primijetio još u proljeće 2020. godine: „Iz događaja Covid-19 jasno je, da je pravo na zdravlje goruće pitanje za sve. Potraga za pouzdanim lijekom za kontrolu pandemije nije stvar privatnog sektora, već temeljnih individualnih prava koja se nalaze na višim razinama društvenosti, ugrađenih u Povelje UN-a i EU-a, a koja su obvezne i za svaku od specijaliziranih agencija UN-a ili EU tijela." (Ne fabricirani pristanak zasnovan na strahu, već pravo na informirani pristanak kao neodvojivi segment ustavom zagarantiranog prava na zdravlje.)

Čak i ako cjepivo postane dogovoreni ili preferirani izbor, mora biti dostupno svima bez obveze patenta. Međutim, binarnizacija rasprave o za-protiv cjepiva predstavlja opasan redukcionizam i gubitak planetarne energije prijeko potreban za holistički i nov pristup. Ne postoji čarobni štapić za europske probleme. Slijedom toga, nema rješenja  u jednosmjernom medicinskom istraživanju kao odgovor na bilo kakvu pandemiju, niti jedinstvenom (ili centralno proizvedenom) te uniformno propisanom lijeku za sve. (Dogma se temelji na slijepom uvjerenju; znanost zahtijeva neprestano višedimenzionalno istraživanje. Znanost, posebno ona medicinska, ne sadrži jednu ili apsolutnu istinu: Najbliže dokle može doprijeti jeste najmanje pogrešan odgovor – koji treba osporavati stalno, doslovno svaki dan. )

Srazmjernost naših (sadašnjih i budućih) odgovora u Europi još jedno je ključno pitanje. Dakle, ono što je nužno jest univerzalno sudjelovanje putem međuvladinih mehanizama. To se pravilo odnosi na u zemlji i inozemstvu, a Unija ga se mora hitno pridržavati - budući da biologija i geopolitika imaju jedno zajedničko pravilo; udovoljiti ili umrijeti.

Rastući partikularizmi Bruxelles-a, gdje je (o novcu poreznih obveznika i povjerenju javnosti) sve više uskih - bilo da je riječ o pojedinačnim, regionalnim, nacionalnim, vođenim lobi-skupinama – interesa, koji prevladavaju nad jedinstvenim sveeuropskim projektom naše zajedničke prisutnosti i budućnost.

Nakon Brexita, EU mora biti posebno oprezna zbog svog kronično prisutnog demokratskog deficita, birokratskog otuđenja Bruxellesa, kao i zbog sve šire rasprostranjene zabrinutosti da EU bez Velike Britanije postaje još jedna Velika Njemačka.

Anis H. Bajrektarević je šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Beču, Austrija. Autor je sedam knjiga (izdanih od strane američkih i europskih izdavača), te brojnih znanstvenih članaka na temu geopolitike energije i tehnologije.

Profesor je urednik njujorškog stručnog magazina GHIR (Geopolitika, Povijest i međunarodni odnosi), kao i član uredničkog odbora nekoliko sličnih specijaliziranih časopisa na tri različita kontinenta.

Njegova osma knjiga ‘Caspian’ izlazi u zimu 2020/2021.  

Tekst je do sada objavljen u preko dvadeset zemlja na četiri kontinentna svijeta. Sa engleskog originala: A Need to Reaffirm the Nuremberg Code (Od Nürnberškog zakonika nema odstupanja) prevela Mag. Dragana Stojić (rev. autor).