Bliži li se kraj Inckove ere?

Piše: Amir Sužanj

Otkad su pojedini mediji u Bosni i Hercegovini, a ima tome već nekoliko dana, počeli pisati da međunarodna zajednica, na inicijativu Njemačke, ima planove da zamijeni visokog predstavnika Valentina Incka s pozicije šefa OHR-a, nikako nije moguće utvrditi odakle je tačno potekla ta vijest i ko su stvarni izvori. Zbog toga još nije jasno ni koliko su te tvrdnje pouzdane, ali da je dvanaest godina na istoj funkciji previše, i to za jednog međunarodnog funkcionera u Bosni i Hercegovini, slažu se mnogi analitičari.

Kako god se stvari dalje odvijale, era Valentina Incka bliži se svom završetku (niko nije vječan na svojoj funkciji), pa će austrijski diplomata morati podvući crtu pod svojih gotovo dvanaest godina stolovanja u sarajevskoj „bijeloj kući“.

Imaće šta zamjeriti sam sebi, ako to svođenje računa bude iskreno.On je, za razliku od svojih prethodnika, umjesto bonskih ovlasti, odlučio da OHR, a time i Bosnu i Hercegovinu, vodi „gandijevskim“ metodama nenasilja, što s njegove pozicije znači - nemiješanjem u svoj posao. Zbog tog njegovog izbora da, umjesto djelovanja u skladu sa ovlastima, svoj mandat vodi bez iskazivanja operativnih sklonosti - saopštenjima, upozorenjima, a u iznimno kriznim situacijama i vrlo efektnim, učinkovitim proklinjanjem - Bosna i Hercegovina je u njegovom mandatu hrabro krenula u prošlost, nacionalistička retorika je uznapredovala do nesagledivih razmjera, mnogi tvrde da nam je stanje gore nego u prvim godinama nakon rata, a velike zasluge za ta dostignuća svakako pripadaju aktuelnom visokom predstavniku međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini i njegovoj logici upravljanja procesima u zemlji.

Ono što će svakako značajno obogatiti njegovu biografiju je činjenica da je nakon više od decenije na čelu OHR-a, doživio da ga pljuju upravo oni kojima je otvorio prostor da rade šta hoće. Dozvolio im je da razgrade državu, obesmisle institucije, blokiraju procese i privatizuju sve finansijske tokove (prve tri aktivnosti su, dakako, samo poluge za definitivno i neopozivo ovladavanje četvrtom), a da pritom ni prstom nije mrdnuo da spriječi te opasne procese.

Optužbe iz Republike Srpske, tačnije iz tabora SNSD-a, koji je najglasniji u osudama njegovog mandata, prava su slika Inckovih dostignuća u njegovom mandatu – upravo oni politički krugovi, koji raznim institucionalnim blokadama nastoje Bosnu i Hercegovinu prikazati kao nefunkcionalnu i nemoguću državu, uništavajući evropsku budućnost njenih stanovnika, pozivaju međunarodnu organizaciju na gašenje OHR-a kako bi, kažu, domaće institucije preuzele odgovornost za vođenje zemlje i kako bi Bosna i Hercegovina dobila priliku da odlučuje sama o sebi!!!

Šta god ko mislio o njegovom mandatu, Incko je, izgleda, briljantno shvatio mehanizme funkcionisanja života u Bosni i Hercegovini i znalački se uklopio u političke tokove ove zemlje, koji se ogledaju u skidanju svake odgovornosti sa sebe i prebacivanju na nekoga drugog.

U toj svojoj praksi ima odličan argument, tako dobar da bolji ne može poželjeti – uradio bi on svašta, ali ruke su mu vezane neslaganjima u Vijeću za implementaciju mira!!! Mnogi tvrde da aktuelni visoki predstavnik ima neke genetske veze s našim prostorima, a ta pojedinost krunski je dokaz da je taj dio njegove ličnosti vrlo jak. Incko je do savršenstva doveo svoju tezu da u njegovo vrijeme domaće političke strukture nisu pokazale interes i zrelost da preuzmu odgovornost za vođenje zemlje. Godinama ponavlja mantru kako je „na domaćim liderima da se dogovore“, pritom uopšte ne pominjući veliku dilemu najvećeg dijela javnosti u ovoj zemlji – ako se razorni procesi razgradnje zemlje zahvaljujući istim tim liderima odvijaju tako nesmetano, čemu uopšte služi ovaj i ovakav visoki predstavnik.

Nema nikakve sumnje da snage, koje javno zagovaraju disoluciju države i njeno komadanje, s osjetnim nestrpljenjem očekuju da neko ugasi OHR. Tada ni formalno, na papiru, ne bi bilo nikoga ko bi mogao zaustaviti radikalne političke aktivnosti, koje vode u ozbiljne političke nestabilnosti, secesiju pojedinih dijelova Bosne i Hercegovine, pa čak i u moguće oružane konfrontacije. To praktično znači da je jedini autoritet Valentina Incka, bar u ovom trenutku, u toj maglovitoj, papirnatoj funkciji i ulozi OHR-a iz prošlosti, koju je upravo on svojim nedjelovanjem doveo do potpunog besmisla.

Koliko god se trudio da ne odgovara na optužbe za rezultate njegovog mandata, koje se u posljednje vrijeme čuju s raznih strana, Valentin Incko će se jednog dana, možda vrlo brzo, suočiti sa rezultatima svog boravka na funkciji visokog predstavika u Bosni i Hercegovini i sam sa sobom napraviti račun. Uostalom, on dolazi iz Austrije, uređene zemlje u kojoj se ništa ne može raditi bez plana i računa, pa to građani Bosne i Hercegovine, koji nekako u genima – doduše, svako na svoj način – nose nasljeđe nekadašnje Austrougarske monarhije, i očekuju od njega.

I onda će sam pred sobom morati priznati strašan poraz.

Kad je u martu 2009. godine od Miroslava Lajčaka preuzeo funkciju, Bosna i Hercegovina je na svom evropskom putu bila daleko ispred nekih drugih balkanskih zemalja. Danas je na dalekom začelju, sa više nego maglovitim evropskim perspektivama.

Na početku njegovog mandata ratnohuškačka retorika domaćih vlastodržaca bila je svedena na minimum jer su njegovi prethodnici za takve aktivnosti bez ustručavanja posezali za bonskim ovlastima, pa je nemali broj političara preko noći nestao sa scene zbog antidejtonskog djelovanja. Danas ratnohuškačke poruke dominiraju političkom i medijskom scenom, domaći krugovi bez ustezanja veličaju ratne zločince i negiraju zločine i genocid, ne samo u svojim izjavama, nego i u obrazovanju, medijima, na raznim kvazinaučnim skupovima na kojima se falsifikuje istorija, u nastavnim planovima i programima u školama...

Te 2009. godine domaće institucije, prije svega pravosudne, bar su se trudile da ostave makar privid ozbiljnog rada i potpune nezavisnosti od političih krugova. Gotovo dvanaest godina kasnije ugled tih instuticija je na samom dnu, tako duboko da više niko i ne pokušava sakriti kako je najveći broj njih samo puka produžena ruka politike. Afere dojučerašnjeg predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milana Tegeltije i mučni, bolni slučajevi Davida Dragičevića i Dženana Memića najstrašniji su dokaz dna na kojem se bh-pravosuđe nalazi.

Nećemo bolovati od iluzije da je Bosna i Hercegovina i te 2009. godine bila nešto značajnije bolja kad je riječ o korupciji i nepotizmu, ali brojke govore da je u mandatu Valentina Incka i službeno postala jedna od deset najkorumpiranijih zemalja na cijeloj planeti.

Na početku njegovog mandata u samom vrhu prioriteta institucija bio je slučaj Sejdić – Finci, simbol ustavne diskriminacije koju Bosna i Hercegovina provodi nad čitavim kategorijama sopstvenih građana. Danas ta dva nesretnika više niko i ne spominje jer je u međuvremenu nekad najzvučnije pitanje, pred očima i uz prećutnu saglasnost visokog predstavnika, zloupotrijebljeno i isprano u dnevnopolitičke svrhe do te mjere da ga više niko ne spominje.

U martu 2009. godine, kad je preuzimao funkciju, niko ne može sporiti da su na javnoj sceni bile brojne ličnosti koje su tretirane kao jezgro pozitivnih promjena i koje su imale  autoritet u javnosti da, uz malu međunarodnu podršku, pokrenu brojne pozitivne procese u zemlji. Danas od tih ljudi nije ostao gotovo ni trag, glas intelektualaca se i ne čuje (ako direktno ne korespondira sa glasom vladajućih političkih struktura), a OHR nije učinio apsolutno ništa da bi ohrabrio te ljude i pružio im podršku u vremenu sveopšteg nastojanja političkih struktura da se oni tiho, ali temeljito, uklone iz javnog života. 

Ako aktuelni visoki predstavnik nekad odluči da svede račune sam sa sobom, a moraće to učiniti jednog dana, nesumnjivo će doći do poražavajuće spoznaje da je u njegovih dvanaest godina Bosna i Hercegovina u mnogim oblastima dotakla samo dno i da je njegova uloga u tome vrlo izražena. Ne može se neko ko je proveo tako mnogo vremena na najodgovornijoj funkciji u ovoj zemlji, kako god je ko shvatao i nazivao, opravdavati izjavama da odgovornost za zemlju treba da preuzmu domaće institucije ili da su mu ruke vezane protivrječnostima u Vijeću za implementaciju mira.

Odgovorni ljudi, pogotovo u Inckovoj domovini, uče nas odavno – ili ćeš koristiti instrumente koji ti stoje na raspolaganju i imati rezultate rada ili ćeš kao odgovoran zvaničnik podnijeti ostavku na funkciju ako već ne možeš uticati na procese u tvojoj nadležnosti. Nije samo neodgovorno, nego i besramno godinama sjediti na mjestu, koje je dramatično visoko plaćeno, a da jedini rezultat tog rada bude zabrinjavajuće jačanje destruktivnih političkih krugova, čija je jedina politička platforma razgradnja i podjela Bosne i Hercegovine. U neka druga vremena, u eri Inckovih prethodnika, takvi politički likovi bili su daleko od pozicija na kojima se donose odluke...

I to je sva suština Inckove poražavajuće uloge u Bosni i Hercegovini. Nema sumnje da će njegovi potencijalni nasljednici, ko god to bude, doći s nekim bremenom svojih dosadašnjih djela. Takav je slučaj i sa osobom za koju mediji tvrde da je najizgledniji nasljednik Incka, ali i da samim odličjem iz Republike Hrvatske dolazi sa ozbiljnom hipotekom za takvu funkciju. Međutim, Valentin Incko je u svojoj misiji u nekoliko navrata sam sebe ponizio što je širom otvorilo vrata destruktivnim političkim  snagama da na jedan nedopustiv način ponižavaju i institucije Bosne i Hercegovine. To je glavni razlog što je neophodna promjena na vrhu OHR-a.