Kad Dodici uzjašu balije, tovar zlata voze iz čaršije

Piše: Rasim BELKO

Milorad Dodik vjerovatno je jedna od najomraženijih političkih figura na bosanskohercegovačkoj tabli. Zbog svog profašističkog, anti-bosanskog i spram Srbije podaničkog odnosa odavno je u Sarajevu persona non grata, iako nikada zvanično proglašen takvim.

U toj sarajevskoj dolini uglavnom žive bosanski muslimani, od 90-ih godina prošlog vijeka Bošnjaci.

Nije li ironija da ti sarajevski Bošnjaci novac građana u sve većim količinama daju Dodiku junioru, koji je neminovno desna ruka svoga tate.

Ironija je odavno prevaziđena u interesima isprepletenim tokovima u državici na zapadu Balkana.

Tako je Igor Dodik nakon pokoravanja po Dodiku starijem “srpske” Banja Luke ušao u balijsko Sarajevo, ili što bi, opet stariji Dodik rekao “Teheranu”.

Mnogo je toga već ispisano o firmi Prointer. Svi znaju ko njom upravlja i za čije interese radi. Ali, i dalje je sve obavijeno tajnovitošću, udaljeno od očiju javnosti.

Tenderi su izvori blaga. Nerijetko se završavaju ispod stola, a dok ih pravosuđe pronađe lova završi po egzotičnim zemljicama i zagubi joj se trag.

Mlađi Dodik imao je od koga naučiti kako se to “ispod stola” radi. A s obzirom da tata Dodik ima iskustva u transakcijama cigara tokom rata, zna Igor da su Bošnjaci pogodni za uzimanje velikih poslova, ispred nosa drugim Bošnjacima.

Tako ovih dana iznova po “štreberskim” krugovima kolaju priče da Igor Dodik i njegov Prointer kupi sve IT tendere i da su zbog toga mnogi sarajevski IT stručnjaci egzistencijalno ugroženi.

A sve bi bilo drugačije kada bi Bošnjaci znali napraviti zaokret od baliluka.

Jer kako zdravom razumu objasniti da bošnjačka politička elita puni vreće Igora Dodika dok njegov tata svakodnevno ponavlja priču o raspadu, nemogućnosti i neopstojnosti Bosne i Hercegovine.

Ko može objasniti da se novac daje sinu čovjeka koji negira genocid, nipodaštava žrtve, slavi zločince.

Ko to u bosanskom Teheranu finansira politiku koja bi na Vracama gradila spomenike četnicima, tik pored spomenika slavnoj zajedničkoj prošlosti i zajedničkim precima.

Ima ih i mogu. A zajednički im je naziv balije. Pojam balije, kako jedne prilike napisa Hajrudin Hromadžić u “Novostima” potiče od stare grčke riječi odnosi na besmrtnog Ahilovog konja.

A bošnjačke balije neposustaju u pohodu samouništenja. Od pamtivjeka. Od kada postoje. Ovi danas su još gori. Za malo onog IMT prodat će i Vijećnicu i Miljacku i Vječnu vatru. Ali takvi nas i ne čude. Znamo ih, sitnićarske duše što našim životima trguju ko šverceri devizama.

Pitam se šta je u svemu tome uloga svih patriotskih snaga Sarajeva. Onih patriotskih snaga koje se busaju u prsa, sikću  na svaku Dodikovu “nema Bosne”.

Ili je to sve šarada za nas naivne, koji još vjerujemo da se oni bore za bolje sutra, za državu. Svaki put im vjerujemo, svaki put nas prevare.

Balije, dakle besmrtni konji velikosrpske politike SANU-a koju provodi Ahil-Dodik svjesno i dobrovoljno finansiraju svoj, ali i naš nestanak.

I za te bošnjačke balije i za Igora Dodika odavno ne važi ona Merlinova “Nije sreća para puna vreća”.

Pitam se samo šta će biti sa Sarajevom koje ne igra ulogu konja najkrupnije SANU figure imati.

Jer, to Sarajevo pod hitno mora pronaći odgovor. Inaće će i nas uzjahati.