SVI ROKOVI PROŠLI Je li Plenković blokirao sporazum Izetbegovića i Čovića

Piše: Rasim Belko

Politički dogovori i sporazumi u Bosni i Hercegovini sklapaju se da bi se prekršili, a javnosti dala privremena "žvaka", dok vladajuće političke elite ne smisle novi trik, sporazum, dogovor…

U državi u kojoj se politika vodi svađom kroz međuetničke sukobe pitanje je hoće li iko ikada smoći snage da ih pribilježi na jedno mjesto. 

Jer, iako nema egzaktnih dokaza, s pravom se može reći da u našoj državi na mjesečnoj osnovi postoji dogovor koji će biti prekršen. 

Jedan takav potpisan je 17. juna 2020. godine. Danas, nekih sedam mjeseci taj sporazum je skoro pa zaboravljen, a na dan potpisa bio je jedan od onih historijskih. 

Potpisale su ga vođe dvije najveće etničke političke organizacije u poddržavnom entitetu Bosne i Hercegovine. Mogli bismo reći da su lideri SDA i HDZ-a, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, bili preoptimistični kada su sebi dali rok od najviše šest mjeseci da riješe Izborni zakon BiH. 

A nisu ga uspjeli riješili godinama. I pitanje je hoće li i mogu li ga oni ikada riješiti. 

Politika je umijeće mogućeg, a Izetbegović i Čović su umjetnici za nemoguće. Izborni zakon zbog ultimativnih zahtjeva jeste teška tema, ali čini se da nikome nije u interesu da to pitanje bude riješeno prije ulaska u 2022. izbornu godinu. 

Čović u Izbornom zakonu vidi samo jedno - posljednju priliku da osigura svoju i političku vječnost HDZ-a na političkom nebu Bosne i Hercegovine. I jedno mu se mora priznati, odolio je mnogim udarima i istrajao u svojoj namjeri. 

No, Čović je propustio dobru priliku da kroz izvršenje dogovorenog u julskom sporazumu realizuje svoje zamisli vječne politike. Namjerno ili ne, pitanje je.

Jer, sporazum je nakon isteka roka postao ništavan, a rješenja izbornog zakonodavstva ni na vidiku. 

Plan je bio da se prijedlog izmjena Izbornog zakona završi do kraja januara i da nekada do juna taj zakon bude usvojen u Parlamentarnoj skupštini BiH. Prema onom što sada vidimo, to je do juna nemoguće, a kako godina bude odmicala nemogućnost će biti sve veća. 

Izetbegović sa i bez sporazuma neće dobiti ništa i to je bilo jasno i bez sporazuma potpisanog pod pritiskom domaće javnosti i međunarodne politike, kako bi izbori u Mostaru bili održani. 

A to i nije neko iznenađenje, jer SDA odavno ne vodi računa šta je to državnička politika.  Pat pozicija odavno je naša realnost.

Sredinom septembra lideri SDA i HDZ-a sastali su se kako bi razgovarali o provođenju sporazuma, a sastanak je samo izrodio nova mimoilaženja. 

Najprije je Izetbegović rekao da od dogovora nema ništa dok se Opći izbori iz 2018. ne implementiraju, dok ne bude okončano popunjavanje Ustavnog suda FBiH. 

Čović je odgovorio da SDA želi da se dogovara ali da ništa ne bude dogovoreno. 

Na kraju izlaganja tada je poručio: “Ako ne uradimo izmjene Izbornog zakona sporazum više ne vrijedi”. 

Sporazum je prošlost, a sigurni smo da u vremenu pred nama možemo očekivati još potpisanih sporazuma koji u konačnici neće donijeti ništa. 

Razloga je mnogo, a jedan od ključnih mogao bi biti skriven u Banskim dvorima. Tačnije u političkim trikovima aktuelne hrvatske vlade i njenog lidera Andreja Plenkovića. 

Jer, završi li se pitanje Izbornog zakona, hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, posebice u zvaničnom Zagrebu izgubila bi jedan od najčešće korištenih argumenata za “hrvatsku ugroženost”. 

Na toj hrvatskoj ugroženosti i Čovićev i Plenkovićev HDZ profitiraju braneći Hrvate koji sve više bježe i iz Bosne i iz Hrvatske. 

Istovremeno njihov politički haver Bakir Izetbegović koristiće to neriješeno pitanje u kampanjama koje slijede kao pobjedu u kojoj Čoviću nije dao političku vječnost. 

I tako ukrug. Trojac Izetbegović, Čović, Plenković još dugo će plivati na talasima “dogovora” kojeg nema.  

Vrijeme prolazi, svijet ide naprijed, a Bosnu i Hercegovinu sve više u tamu očaja, depresije, nezakonja povlače etno - mafijaške elite. 

Sve nas je manje, ali smo i dalje veliki problem, kako sebi tako i svijetu.