Živjeli kantoni, dok ne umre država!

Piše: Rasim BELKO

Inicijative za gašenje kantona kao mini državica pojavljivale su se sporadično u proteklih deceniju i nešto malo više. Međutim, iako su inicijatori bili različiti, rezultat je bio isti.

Kantoni su ostali, a većina tih inicijatora sada je van političke scene Bosne i Hercegovine, a njihove inicijative negdje u zapećku ionako kratkog pamćenja naše javnosti.

Događaji koji se kao na filmskom platnu smjenu od kantona do kantona definitivno determinišu sve razloge za gašenje mini državica.

Jer, kantoni, kao regionalno određena, zakonom oformljena i ograničena forma vlasti sve su češće problem, a stvoreni su da bi bili rješenje u uređenju postratne Bosne i Hercegovine.

Neki, oni bogatiji poput Kantona Sarajevo postali su jači od većeg dijela države Bosne i Hercegovine, a politička borba za rezanje budžeta ovog kantona veća nego za Predsjedništvo ili Parlament države. S druge strane, u onim manjim, bez para sve su rigidnije i radikalnije situacije bezvlašća, bezakonja i institucionalne anarhije zarad sitnog ćara lokalnih moćnika.

Deset kantona, s isto toliko vlada i skupština, sa cijelom regatom ministara, savjetnika, pomoćnika, pa hijerarhijski ka naniže predstavlja najmoćniju antibudžetsku i antigrađansku aždahu u cijelom političkom sistemu BiH.

Ta aždaha prema ekonomskim procjenama i analizama uduplala bi budžet Federacije BiH, a to bi, uz domaćinsko upravljanje sredstvima u mnogome vratilo nadu u bolji život građanima ovog entiteta ali i cijele države.

Prijedlozi za ukidanje kantona nisu bili sam u okviru domaćih institucija, a u vremenu kada su ti prijedlozi bili najžešći, nekada u 2017. godini, podržala ga je i bivše izvjestiteljice Evropske unije za Bosnu i Hercegovinu Doris Pack, kazavši: ““Ne mora biti deset kantona sa deset premijera, ministara svake vrste… Uvijek sam bila za – da imate općine, iznad njih Vladu Federacije Bosne i Hercegovine, a iznad nje Vladu Bosne i Hercegovine. Kao što je u bh. entitetu Republici Srpskoj”.

Ali umjesto da poslušaju konstruktivne ideje i savjete, domaće političke kabadahije odlučile su udruženo množiti s nulom svaki prijedlog za rekonstrukcijom ustroja Federacije BiH.

Jedan od osnovnih razloga zašto su oni koji se pitaju, a od vajkada su to SDA i HDZ, odbijali ukidanje kantona ogleda se u činjenici da bi tako bezdanu budžetsku rupu u koju mogu uljebljavati stranačku vojski, a istovremeno iz nje crpiti svoje bogatstvo.

Tako smo došli u situaciju, da na dnevnom nivou u svakom kantonu gledamo proteste zdravstvenih radnika, policije, prosvjete i raznih drugih. Jer, politička elita brzo guta novac, a radnici, ti koji protestuju, ponajmanje glasaju za tu elitu.

Drugi razlog zašto im ne odgovara gašenje kantona je kontrola moći u untrašnjim političkim i drugim procesima. Tako imamo slučaj da Federalni nivo vlasti kaže jedno, a neki od kantona odluči sasvim drugo.

Imali smo prvih godina migrantske krize izvjesnu opciju da između dva kantona dođe do građansko-policijskog rata. Ko se sjeća, bijaše to na Bradini kod Konjica su cijev u cijev gledali se policajci iz HNK i kolege iz Sarajeva.

I tako bismo mogi u nedogled. Ali nema vajde. Unutrašnja politika, ona u Federaciji posebno, odavno se ne temelji na zdravom razumu.

Jer, kako da objasniš strancu koji putuje od Baščaršije do Banja Luke da je prošao Sarajevski, Zeničko - dobojski, Srednjo - bosanski i Unsko - sanski kanton i da je prešao iz jednog u drugi entitet, a sve to u jednoj državi.

I lud bi poludio.

Ipak, samo naivni će očekivati da će taj strani turista od Banjaluke do Sarajeva brojati gradove i općine, ne gledajući svako nekoliko kilometara potpuno različite zastave i nazive, kao da prolazi kroz cijeli kotinent.

Jer, u ovoj državi pozicija i opozicija od vajkada imaju jedan zajednički interes - uhljebiti na budžet, stranačke činovnike i poslušnike.

Zato se sve manje i priča o gašenju kantona, jer to očito nikome na bosanskohercegovačkoj političkoj ploči ne odgovara.

Svi imaju svoje kraljeve, kraljice i pijune. Svi su negdje ljuti neprijatelji, negdje čvrsta koalicija. Jer, svi su negdje vlast, negdje opozicija. Od kantona do kantona, politička kompozicija!

Živjeli kantoni, dok ne umre država!