Dok čekamo kraj iznad septičke jame, trebamo se stidjeti jer nismo pokušali!

Piše: Rasim BELKO

Suze, mračne kao tma u utrobi zemlje u koju ulaze s nadom da će izaći i stid crnji od onog što iz te zemlje iznose. Stid i suze rudara obilježili su sedmicu za nama. A rudari bi se ponajmanje trebali stidjeti, a pogotovo plakati. Rudari, koji od pamtivijeka svoj hljeb sa sedam kora pošteno zarade ne bi se smjeli stidjeti.

Ne bi se smjeli stidjeti ni medicinski radnici, koji u posljednjih godinu dana daju sve od sebe, do posljednje kapi znoja, kako bi posljedice pandemije što više suzbili i zaštitili građane od opakog virusa.

Na ulici su i stide se i policajci, građevinari, studenti, građani. I svi se stide, a oni bi se ponajmanje stidjeti trebali.

Bosna i Hercegovina odveć je u društveno - ekonomskom haosu. Pandemija nije donijela taj haos, pandemija ga je samo demaskirala.

I gle čuda, stide se svi oni koji pošteno rade i zarađuju, bespogovorno odrađuju zadatke, ispunjavaju i prebacuju norme.

Stida nemaju jedino bestidnici na vlasti. Onoj državnoj, entitetskoj, kantonalnoj, općinskoj, onoj u Distriktu. Njima je stid nepoznata u jednačini nejednakih.

Oni svoje plate ne zarađuju. Oni su moć, vlast, kontrolori naših života. Oni su ljudski bogovi s pogrešne strane civilizacijske istine. Oni unose nemir, strah, siromaštvo i glad.

Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu, ovo je 2021. godina prije nove ere.

Dok se naši feudalni posjednici u tri grada na tri rijeke zabavljaju pričama i izmišljenim problemima, svi mi skupa, kmetovi trojice vođa, zabavljeni smo isplivavanjem iz septičke jame u koju su nas do guše ugurali naši posjednici.

Dok je lažna republika, a stvarni entitet s većinskim srpskim življem najveća uzvišena stvar za koju se vrijedi boriti, srpsko življe i dalje će biti na ivici od potonuća na dno septičke jame. A feudalni posjednik tog sprskog življa Milorad Dodik i dalje će ih zabavljati da će RS jednog dana postati velikosrpski Bizant, a oni, čije glave vire iz septičkog smrada i dalje će se smijati i povicima radovati, nesvjesni kraja, kad izgube snagu i ne mognu ostati na površini.

Istovremeno, dok u feudu sarajevskog posjednika Bakira Izetbegovića, svi razmišljaju kako da unište posjednika s Vrbasa Milorada Dodika, nesvjesni su da i sami tonu ka gušenju. Sarajevski feud za sobom na dno neminovno povlači i Zenicu, Tuzlu, Bihać, i sve između. A teško se u jami smrada osvijestiti, teško je trezveno gledati, sve je teže put spasa vidjeti.

S onu stranu Ivana, dole u dolini Neretve u svojoj hacijendi od hercegovačke vreline hladi se feudalni posjednik Dragan Čović i smišlja kako da i on napravi svoj velikohrvatski Bizant, dok se hrvatsko življe skupa s Aluminijem topi u jami vlastitih nus proizvoda i plinova.

I tako, godine prolaze, a naši feudalni posjednici zajedno smišljaju planove, kako jedan drugog da prevare. Dok ih bespogovorno slijedimo, tonemo sve dublje.

Stoga se ne trebamo stidjeti što nam još jedino glava viri iz septičke jame. Ne trebamo se stidjeti siromaštva i gladi. Ne trebamo se stidjeti što nam djeca bježe vani da i ona ne bi završila tu skupa s nama. Trebamo se stidjeti jer ništa nismo pokušali. Jer smo slijepo slijedili obećanja a znali smo da su laž. Trebamo se stidjeti jer čekamo kraj.

A kraj je izvjestan dok ga čekamo s glavom iznad ponora septičke jame i hropinjemo “dobro je dok ne puca!”.