Srebreničanima opet oduzimaju oružje, ovaj put u vidu glasa

Piše: Ernad Metaj

U Srebrenici je prije tri godine udario Bošnjak na Bošnjaka, ali i „nezavisni“ na SDA-ovca. Nakon fizičkog obračuna u kojem je najdeblji kraj izvukao Adil Osmanović u lokalnu SDA je uvedeno povjereništvo.

Nakon toga je nezavisni kandidat Ćamil Duraković koji je ranije izgubio utrku za obnovu načelničkog mandata pisao kako je potpredsjednik RS-a Ramiz Salkić u funkciji povjerenika u Srebrenicu poslan kao Omer paša Latas. U Srebrenici se ništa nije promijenilo, SDA i SNSD su sarađivali kao što i danas rade i širom RS-a, samo je Ćamil shvatio da se nezavisnost ne isplati.

Tri godine kasnije ljudi koji su se međusobno tukli i optuživali za kriminal danas zajedničkim snagama guraju bojkot izbora u Srebrenici od strane Bošnjaka čime ovaj grad opet „predaju“ Srbima. 

Nema više lopova u Srebrenici, (građani kažu svi krupni su otišli jer nemaju više šta ukrasti), niko ne pominje bolesne junice i nestale milijarde, sve se opet svodi na obračun s onima druge vjere.

Iako im građani Srebrenice za to nisu dali mandat o ovom gradu i njegovoj ponovnoj predaji u ruke onima koji su počinili i koji negiraju genocid odlučuju uglavnom oni koji tamo ne žive. Sve me nekako podsjeća na ratne dane kada se o budućnosti Srebrenice vijećalo u sarajevskom Holiday Innu.

Za razliku od tada političari su ovaj put barem odmah Srebreničanima proučili Fatihu, a čak i ljuti protivnici SDA-u dali amin za sve loše što su tokom rata, ali i poslije uradili prema ljudima koji su skupo platili ljubav prema svome gradu. U ratu su im iz Sarajeva rekli da predaju oružje, a pomoć nisu slali.

Sada im opet hoće uzeti oružje, a to je njihov glas bez kojeg sudbinu onih koji tamo istinske žive u potpunosti stavljaju u ruke negatora genocida. Tako već sada Milorad Dodik likuje tvrdeći kako će srpska vlast prioritetno rješavati probleme Bošnjaka.

Hrabra je i po mome sudu emocionalno shvatljiva, ali racionalno neprihvatljiva odluka o bojkotu izbora. Jasno je svima da je CIK svojim odnosom prema glasovima pristiglim poštom najviše oštetio Bošnjake, pa i odredio pobjednike izbora. Svojim spornim odlukama to je CIK učinio i u drugim dijelovima BiH, posebno Mostaru, ali niko ne zagovara bojkot učešća u vlasti izabranoj značajnom izmjenom volje birača. Tačno je da Bošnjaci teško mogu dobiti utrku za gradonačelnika, nisu ga imali ni protekle četiri godine, ali po prvi put nakon genocida vlast u Srebrenici bi mogla biti „etnički čista“. I opet nije to samo volja isključivo srpske politike.

Prilično sam siguran da se politička elita iz Sarajeva nakon nedjelje i izbora neće preseliti u Srebrenicu da sa narodom podnese teret jednonacionalne vlasti. Prije će biti da će dovršiti u ratu nerealizirani dogovor zamjene Srebrenice za Vogošću i Ilijaš gdje su utočište već pronašli brojni prognanici iz Srebrenice čiji glasovi su bili potrebni za održavanje vlasti u Sarajevu.

Ne vjerujem ni da će Ćamil Duraković razapeti šatore u Banjaluci kao što je to nekada radio u Sarajevu. Žrtve genocida će opet ostati same, a neprijatelji BiH će samo dobiti novo oružje za obračun sa njom. Bojkot izbora bi se mogao učiniti legitimnim bilo gdje, a daje se i nova snaga onima koji glasno osporavaju CIK, koji je i loš bolji nego nikakav.

Iskreno, očekivao sam da politika konkretno upre prstom u krivce koji zasigurno sjede i u CIK-u. Nisu tamo odluke o glasovima pristiglim poštom donošene jednoglasno.

Očekivano kod Srebrenice su Srbi štitili interese RS-a, a pomogli su im dokazani saveznici u liku Vlade Rogića i Irene Hadžiabdić. Ipak, Srebrenicu nikada Srbi nisu sami mogli uzeti.