U SREBRENICI TIŠINA ODZVANJA Dok Bošnjaci bojkotuju, dva loša oboriše Njegoša

Piše: Rasim BELKO

SREBRENICA, 21. februar 2021. godine.

Dok vukovi strave i dalje zavijaju s brda iznad ovog bosanskog grada, njihovi potomci mirno čekaju noć. Noć u kojoj će slaviti pobjedu. Jer, potomcima vukova najbitnije je da slave. Mitomanija se vratila.

Djela njihovih vučijih predaka i danas u bjelini svjedoče koliko vučije zvjerstvo u čovjekolikom izgledu može biti zvjersko. Od vukova zvjerskije.

Dole u gradu muk. Tišina koja odzvanja poput jauka nišana, pod kojim leže oni kojima su oduzeli pravo na borbu. Tišina u kojoj se najjasnije vidi sva srebrenička patnja i koja najbolje povlači liniju podjela.

Izbori su praznik demokratije učili su nas u školi. Osim što je u Srebenici sve prazno, ništa drugog za praznovanje nema.

Karavane iz Srbije došle su ovjekovječiti priču o “srpskoj Srebrenici”. Autobusi i automobili sa srbijanskim registracijama iz Užica, Šapca, Čačka, Zrenjanina i Beograda smjenjivali su se u Srebrenici 21. februara.

Dan u gradu duhova prolazi sporo. Jer u Srebrenici vrijeme stoji. Stalo je onog dana kada je komšija komšiji zaklao dijete. Stalo je onog dana kada je majka zaplakala zbog silovane kćerke.

Foto: Patria

I stoji. Ne samo vrijeme. Stao je i život. Zapeo u onom bezvremenskom mi smo Srbiji, oni Bošnjaci.

I kako pričati i pisati o demokratiji. Nikako. U Srebrenici demokratije nema. Nije je ni bilo. Civilizacijske vrijednosti napuštaju Srebrenicu. Ostaju oni koji bježati ne mogu. Tu su negdje i oni koji na srebreničkoj patnji zarađuju.

Daleko više od ljudi u utihlom gradu govore spomenici zla. Spomenici patnji, načeti ratnim razaranjem, ali i zubom vremena.

S kolegom fotoreporterom Pixela Arminom Durgutom, u danu izbora bez izbora, krenuo sam u obilazak nečijeg doma, koji danas svjedoči strahotama genocidom urušene Srebrenice.

I dok smo s vidikovca pokušavali shvatiti zašto dole u Srebrenici sve stoji pa i vrijeme, priželjkujući da se desi nešto normalno što ćemo pribilježiti, desio nam se najzanimljiviji događaj.

Uz brdo ispod vidikovca popela su se djeca, Njegoš, Pavle, Lazar i još nekoliko njih. Na urušenom objektu iznad objekta počeli su neku čudnu igru. U gradu čudnih igara i djeca su izgubila dječije radosti.

Zato su se valjda odlučiti na igru u kojoj dvojicu obmotaju selotejpom od glave do pete, ali bukvalno. A onda ih jedan od slobodnih gurne i oni završe na podu objekta kojim dominiraju djelići kamenja, stakla i ko zna čega ne.

I tako dva loša ubiše Njegoša. Pao je na pogrešnu stranu, udario glavom o komadić betona. Srećom, nije se ozbiljnije povrijedio. Lazaru nije bilo ništa, naučio je kaže da pada.

Bilo je to najzanimljivije dešavanje koje smo mogli zabilježiti u izbornom danu u podijeljenom gradu.

S vidikovca smo posmatrali sve one porušene objekte i zaputili se ka jednom s druge strane. Na zidinama objekta skoro porušenog u vihoru rata, nagetom zbog vihora vremena pisala je jedina riječ koja u Srebrenici nedostaje od rata i genocida do danas. Pisalo je DIALOGUE. A iznad slova nacrtana je Davidova zvijezda. Kao da je neko želio poručiti da u srebreničkom mozaiku etničkih i vjerskih podjela fali još jedna religija.

Možda bi sve bilo drugačije da je taj dijalog napisan na ovim našim jezicima. Možda bi u Srebrenici ove nedjelje pisali o rođenju neke nove, bolje i uspješne demokratije i zajedničkom životu umjesto suživota kojeg razdvaja neka crta koju niko ne vidi ali svi znaju gdje je.

Foto: Patria

Otišli smo potom do kuće ispod nekadašnjeg hotela Domavija. Umjesto betonskih ploča raste šiblje i oslikava da u gradu s teretom genocida život teško izniče. U Domaviju se ne može. Neko je pokušao nešto popraviti, ali…

Vraćamo se u centar Srebrenice. Vozila iz Srbije, poneki djed i baka s pratnjom, uglavnom sve je mirno. Grad pokriven pripadnicima MUP-a RS. Sigurnosno sve ok.

U jednom od tri ugostiteljska objekta, veličine 50-ak kvadrata gužva. Sunčan dan, bašta. Kada pogledom izolirate taj objekat stičete utisak da ste u bilo kojem, normalnom gradu na svijetu. Kada se odmaknete nekoliko desetina metara, jasno vam je da ste u gradu bez ljudi.

Ručat ćemo u Bratuncu, nesvjesni da ćemo zapravo u toj opštini, 15-ak minuta vožnje od Srebrenice pronaći priču koja ima smisao.

Dolazimo na glavnu bratunačku šetnicu i iz grada bez ljudi ulazimo u grad u kojem na prvi pogled shvatite da nema onu srebreničku crtu podjela. Ovdje je više bašti i mnogo je ljudi. Kao da su od Srebrenice udaljeni svjetlosnu godinu.

Gazda objekta u kojem ručasmo i nije baš bio povjerljiv, ali nam je ispričao priču kao putokaz za sve Srebrenice Bosne i Hercegovine. Došao je u svoj Bratunac pet godina nakon rata i genocida. Do tada je radio za SFOR kao kuhar.

I odlučio se ostati i živjeti u gradu za koji kaže da je “najbolji na svijetu, po položaju, ljudima i svemu ostalom”. Napravio je ugostiteljski objekat kakve ćete vidjeti u svim većim gradovima naše države. Gosti su mu svi i nema s tim problema. Nema kaže problema ni sa lokalnom vlašću, naročito otkako je na čelu Bratunca nezavisni kandidat Srđan Rankić. Priča nam da u Bratuncu ima i posla i života. I posebno bitno ima mladih koji rade i ne žele otići. Zato je u Bratuncu, po popisu 20, a kuhar kaže stvarnih 15 hiljada stanovnika. Zato se u Bratuncu živi. Od svog rada, ne od humanitarne. Priča nam da uz vojnu industriju koja je proizvela “Despot” vozilo za MUP RS, radi i drvoprerađivačka kompanija koja proizvode izvozi u svijet. Ima tu još kaže firmi i sve je bolje.

Osjećam se kao transformisan, nekako sretan zbog priče koja demantira, dapače ubija sve one priče o nemogućem zajedničkom životu svih nas koje je Bog nagradio zemljom Bosnom.

Skoro će mrak, vrijeme je za povratak u Srebrenicu. Birališta koja to nisu zatvaraju se u 19. Posljednji građani Srebrenice obavljaju svoju građansku dužnost. Zatvaraju se vrata rijetko viđenih izbora. Poneki pijanac ispred Centra za kulturu, umišljen da je tv zvijezda priča kako bi volio da Srbin pobijedi. Koga će pobijediti ne zna ni on. Vjerovatno je zaboravio reći Turke, ali ni takvih u Srebrenici nema.

Dan je napokon gotov. Ostao je još Mladen Grujičić. Načelnik koji je pobijedio bez borbe. U štabu SNSD-a, zapravo nekoj kući s okačenom zastavom entiteta čuje se pjesma i povici. Rekao bi čovjek da unutra gledaju neku utakmicu.

Ispred promrzli novinari i medijski radnici čekaju da se Grujičić ukaže. Rek’o je u pola 8, pričaju jedni drugima, svjesni da je već 8 sati. Mladen Grujičić se ukazuje na balkonu, u režiranom nastupu pred kamerama Dodikovog režima, ATV i RTRS, priča šta će raditi.

Ispod balkona bugija dima, nervoza je sve veća. Ipak je sišao i poručio da će svim građanima Srebrenice omogućiti bolji život, da će sve projekte završiti i slično. Ovima iz Šapca, Zrenjanina iz Beograda nije ništa poručio. Oni su dobili svoje po obavljenom poslu.

Foto: Patria

Na kraju je rekao da je bošnjačka politika iz Sarajeva prodala Bošnjake u Srebrenici i sada kao i one, genocidne 1995. godine. I to je jedino u čemu sam saglasan s novim starim načelnikom  grada srebra koje je koroziralo odavno.

Vraćam se u centar Srebrenice. Netom prije polaska kolega mi pokazuje status nekog Bošnjaka u kojem bojkotaša Aliju Tabakovića naziva pravim jer često dođe na akšam. U tom momentu počinje ezan za jaciju. Podignem glavu i vidim da u Srebrenici jedino sijaju dvije munare i jedna crkva.

I shvatim. Dok su se borili za religiju ostali su bez snage, volje i osjećaja da poput munare i crkve jedni s drugima žive i vole se. No, sve dok su munare i crkve iznad ljudskog duhovnog i životnog stanja Srebrenica će biti grad glasne tišine, koju s vremena na vrijeme prekinu ezan i crkveno zvono.

Srebrenica je utonula u duboki mrak. A osim nade da će jednom svanuti bolji dan, od izbora, bojkota i politike nije im ostalo ništa.

U Srebrenicu ćemo opet, ali u julu se piše o onima kojih više nema. Ovo je bila priča o onima koji su tu, a nevidljivi su...

Vrijeme je za povratak kući.