I zdravstvenim radnicima treba podrška, kao i građanima: Niste sami i hvala!

Piše: A. Čorbo-Zećo

Kako se situacija usložnjava i sve više liči na rat toliko je javnosti sve više potrebna riječ utjehe i potezi koji vraćaju nadu da se ipak neko brine za građane i njihovo stanje, kako fizičko tako i mentalno. Bila to nabavka vakcina i potez Vlade FBiH na čelu sa Fadilom Novalićem, ili riječi direktora Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“ da će do posljednjeg mjesta primati pacijente.
Jer baš nam to treba, dokaz da nismo sami u ovom ludilu koje je pokosilo cijeli svijet. Boriti se protiv nevidljivog neprijatelja do sada smo mogli vidjeti samo u filmovima naučne fantastike, zato su nam sada potrebni pravi igrači, ne glumci, menadžeri i uštede. Ko te pita više koliko šta košta, samo spasite ljudske živote.

Podrška zdravstvenim radnicima u ovim momentima ne smije izostati, jer hrabrost i odlučnost za reakciju u kriznim situacijama stvaraju heroje. Nesporno je da su zdravstveni radnici pod ogromnim pritiskom da saniraju posljedice epidemije i zbog toga su trpjeli, trpi i njihovo i fizičko i mentalno zdravlje, baš kao i naše, zato im se jasno i glasno mora reći hvala. 

Osim rizika od zaraze virusom, pod pritiskom je i njihovo mentalno zdravlje, zbog toga je naprimjer Klinika za psihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“ u Srbiji pokrenula liniju za psihološku podršku zdravstvenim radnicima, pod sloganom „Ni heroji ne mogu sve sami!“. U BiH oni su prepušteni sami sebi i svom sagorijevanju na poslu.

Oni su mantilima i skafanderima u dežurama koje su sve samo ne mirne nose teret svih nas, i neki će reći to im je posao. I tako je, nema sumnje. Ali uz rizik posla kojim se bave suočeni su sa različitim odlukama menadžmenta, vlasti, panikom stanovništva, zato nam je potrebno više od jednog prof. Ismeta, prof. Goletića i drugih koju nude rješenje, a ne probleme. Da se ohrabrimo svi zajedno da ima mjesta za sve nas, a da će radnici za to biti adekvatno nagrađeni. I ne mislim samo na novac, on je u ovom trenutku besmislen, mislim da toplu ljudsku riječ i jedno veliko HVALA.

Valjda toliko empatije imamo. Druge koji stvaraju paniku neću ni spomenuti, nisu vrijedni ni slova, jer bilo je takvih i u ratu i zna se gdje su završili na smetljištu historije, dok heroji uspravno koračaju ili mirno spavaju na nebu, dok se značajne institucije zovu imenom njihovim.

Ova nova teška vremena stvaraju nove heroje. Zato im makar pokažimo riječima da razumijemo šta osjećaju i da ni oni nisu sami. Nevidljivog neprijatelja možemo pobijediti jedinstveni i u nadi da će ovo sve brzo postati jučer. Panika i stres nam nisu saveznici.