Elmedinu Konakoviću se (ne)može vjerovati

Rijetki su političari u BiH koji u javnosti potenciraju na vlastitom moralu i principijelnosti kao što to čini Elmedin Dino Konaković. Stvara se percepcija kako su oni personifikacija borbe protiv kriminala, korupcije i nepotizma. Još čekamo da se velike riječi pretvore u velika djela. Bez njih bi mogao ostati dojam da se u bosanskohercegovačkoj politici ipak sve vrti oko one narodne, „Ko o čemu, zna se ko o poštenju.“  

Nije tajna da je Konaković u dobrim odnosima sa „žestokim momcima“ u Sarajevu koji iza sebe imaju podeblji kriminalni dosje. Prema njegovim riječima  njihov način života i njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mu to prigovaraju. Uz to Konaković je tvrdio da oni od njega nikada nisu tražili ništa nezakonito. 
Kada bismo vjerovali bivšem direktoru ZOI-a Midhatu Hubijaru moglo bi se reći kako to nije istina. Naime, Hubijar je javno tvrdio kako ga je Konaković kada je postao premijer zvao telefonom i tražio od njega da šankove i ugostiteljstvo ZOI-a da određenim kriminalnim grupama. 

-    Rekao mi je da su mu to prijatelji i da on ima obavezu prema tim ljudima, a da njima treba ugostiteljstvo. Ponovio mi je da su vrlo opasni i da im treba izaći u susret – u medijima je istakao Hubijar.

S obzirom na sve Hubijarove aferime pod rukovodstvom stranke koja je odgojila i Konakovića to bi se moglo uzeti sa rezervom. Problem je što je zbog ljudi iz istog miljea Konakovića prozivao i bivši vlasnik Žutog taxija tvrdeći da mu kao premijer gasi posao oduzimanjem licenci i stalnim inspekcijskim kontrolama. U septembru 2017. godine iz Građanskog saveza su optužili Konakovića da je dio kriminalnog miljea. Povod su bile prijetnje „Dininih prijatelja“ koje su dobili članovi ove stranke kada su javno zatražili njegovu ostavku na mjestu premijera KS u vrijeme čestih redukcija vode u glavnom gradu. Zamjerali su se Konakoviću i poslovni aranžmani državnih institucija sa Gordanom Memijom i njegovom firmom.

Prije dvije godine književnica Nura Bazdulj Hubijar je napisala kako je svakom po instinktu lako  biti razbojnik, lopov, kriminalac, bilo šta loše, ali samo po instinktu ne može biti dobar. Jednostavno, jer za dobrotu treba puno više od instinkta.

Zahvaljujući svom instinktu Konaković se u pravo vrijeme razišao od SDA, rastao je na njihovim napadima, ali i lošim potezima DF-a i SBB-a. Majstorski je Konaković upakovao nezadovoljne SDA-ovce, ali i kadrove drugih stranaka s novim imenima u politici. Među novim je novi predsjedavajući Gradskog vijeća Grada Sarajeva Jasmin Ademović, sin političkog direktora NIP-a Kemala Ademovića i kumče Elmedina Konakovića. Nekadašnja nada tenisa i mladić školovan u inostranstvu jednostavno je kako nam je pojasnio Konaković „genetski“ predodređen za povjerenu funkciju. Tako se, reći će neki, najavljivana politika „ni po babi, ni po stričevima“, svela samo na imenovanja bez stričeva.
Nije sporno da Ademović može sa svojim obrazovanjem i „babinim karakterom“ biti političko osvježenje na političkoj sceni BiH, ali je trenutak i kontekst u kojem se to nameće kompromnitovan. Teško se oteti dojmu da je NIP svjesno žrtvovao Bogića Bogićevića da bi izgurao Ademovića. Problem su i olovke, one što snimaju, i one kojim se prave kružići i krstići, jer križaju smisao demokratije. 

Voljeli bismo vjerovati da je vjetar u leđa Jasminu Ademoviću puno više od instinkta Dine Konakovića i da neće sve završiti kao sa bivšom ministricom obrazovanja Zinetom Bogunić. O njoj je Konaković isprva imao samo riječi hvale, dok na red nisu došle nabavke koje nisu trebale biti baš javne.
Oni koji ne pamte samo kratko sjetit će se da je Konaković molio novinare Žurnala da mu ne izbacuju izjave gdje hvali Sebiju Izetbegović od koje se kasnije instinktivno distancirao. 
Prošlost i „prijateljske veze“ lidera NIP-a ukazuju da je potrebna doza opreza u vjeri kako su na sceni zaista političke snage koje bi mogle donijeti prosperitet cijelom društvu. Konaković je davno odgovorio na političko pitanje; „mogu li ono što hoću“, za moralno, „smijem li ono što mogu“ objektivno treba još vremena.