Drug Hercegovac nije za rat, kaže on je dobar samo za kriminalce

Piše: Ernad Metaj

Moj drug Hercegovac koji nikako da se snađe u lutanju Bosnom u kojoj kao čovjek nikada nije postao konstitutivan neće za Bakirom Izetbegovićem u rat. Iz prošlog rata nosi teške rane koje ga kaže počnu žigati od Bakirovih riječi kao od promjene vremena. Kao iskusan ratni veteran smatra da se na način kako to Bakir pojednostavljuje ne može otići ni po ćevape s Poljina, a kamo li u rat. Poljine su i u proteklom ratu skupo koštale Bošnjake, samo što niko od Izetbegovića nije pustio krv u besmislenom i neuspješnom jurišu početkom ljeta 1992 godine. Krv jurišnika Izetbegovića kapala je samo u skupoj turskoj seriji „Alija“ koja nije imala posebnu gledanost.

Moj drug Hercegovac nije depresivan, niti pesimista, ali vjeruje da je u BiH svaka nevolja samo šansa za novu i još veću. A rat je nevolja, velika, posebno za one koji nikada neće imati privilegiju da ga isprate iz trezora. Žao je mom drugu što kod Bošnjaka i dalje ego ide ispred pameti. Hrabri ginu, a pametni dobijaju ratove. Bakir prema mišljenju mog druga već predvodi jedan rat, onaj protiv korone. Neće moj drug za Bakirom jer mu svaki dan umire vojska.

Moj drug je natprosječno načitan i informisan, a rane su ga žignule i kada je vidio proteste ispred Ambasade Slovenije zbog „non papera“ kojim se zagovara podjela BiH. Nije tamo vidio ni jednu zastavu BiH. Folklor sa ljiljanima i i vjerskim zastavama podsjetio ga je na dešavanja u Foči koja su prethodila ratu. I tada su Bošnjaci svoju snagu pokazivali mahanjem vjerskim simbolima, bilo ih je 100.000 više nego ispred slovenske ambasade. Kad su se zastave spustile Foča je preko noći pala, nije imao ko da je brani. Dio onih koji su se busali u prsa samo su dobro zaradili jer su skontali da se puške namijenjene za odbranu BiH bolje prodaju od paprika.

Moj drug Hercegovac zna da trgovci ne miruju, samo umjesto pušaka i paprika sada prodaju BiH po kojoj on neuspješno luta nadajući se da će konačno i on postati konstitutivan. Za to je ratovao, jer vjerovao je u ideju države koja će biti potaman za sve njene građane, ne samo za Srbe, Hrvate i Bošnjake. Njegove snove dijelom su ubili i generali koji prate politiku i kliču novom ratu u kojem nema novog Jovana Divjaka, ili Stjepana Šibera. Moj drug Hercegovac zna da bi u novom ratu Bošnjaci morali osvajati teritoriju pa bi volio da mu generali pokažu šta su oslobodili, a da nisu imali pomoć HVO i Hrvatske vojske u prošlom ratu.

Nema danas ni većine ratnih drugova moga Hercegovca, rasuti su po svijetu. Borci su postali dijaspora pa moj drug Hercegovac vjeruje da oni nisu ludi i da u slučaju rata neće slati pare, jer iskustvo kaže da one od inostranstva do BiH zalutaju. Od rata samo profitiraju probrani, a njima treba novi nacionalni sukob kako se ne bi otvorio rat protiv korupcije.

Zna moj drug da se Bošnjaci uzdaju u metke iz Konjica i haubice iz Travnika. Drago je njemu što se industrija razvija, ali iskustvo mu kaže da haubice idu na kraju. U svakom ratu kaže prvo ide kuhinja, a Bakirova politika davno je odustala od brazdi i lijeha. Poticaji nikada nisu ni služili da se razvija poljoprivreda.

Moj drug Hercegovac i dalje misli da su Bakir i Mile jarani i da im je Bosna uvijek bila i ostala sredstvo, a ne cilj. On i dalje sanja da će biti više onih koji su spremni mahati državnom zastavom sa Kastela u Banjaluci. Moj drug Hercegovac zna da Bosnu i Hercegovinu ne razvaljuju Srbi, Hrvati i Bošnjaci, u njihovo ime to čine kriminalci.