POLITIČKI PUBERTET Izetbegović je dovoljno unazadio, BiH treba vrijedne i hrabre sinove da je vode

Piše: Rasim BELKO ([email protected])

Tri decenije politika Stranke demokratske akcije svodi se na repeticiju priča da je ova stranka početkom rata stala na čelo odbrane Bosne i Hercegovine od agresije. No, bez obziro koliko ima istine da je SDA bila pokret koji je poveo narod u odbranu, sve poslije što se dešavalo je dokazivalo da pomenuta stranka nije ostala na tračnicama ideja na kojima je osnovana. 

Rat i borbu protiv okupatora dobili su bosanskohercegovački heroji, najviši vojni kadrovi, ali i svaki civil koji je ostao u tadašnjem bh. paklu. Dvije vrste ljudi su izdali državu. Jedna su oni koji su pobjegli iz borbe diljem svijeta. A posve drugo oni koji cijeli rat nisu izašli iz sigurnosti utvrda podzemlja. 

Rat prošao, došla tranzicija, demokratija i privatizacija. E to je bila istinska borba u kojoj je SDA stala naprijed i povela narod i državu, a dovela je do propasti. 

Armiju RBiH zamijenila je armija sirotinje iz opustošenih pogona nekadašnjih divova koji su hranili cijelu državu. Godine su potom prolazile, SDA obećavala radna mjesta, puteve, bolji život, a građani odlazili u kolonama, od Njemačke i SAD, do Australije i Novog Zelanda. 

Politika je zasjenila život u državi u kojoj SDA i njeni lideri koje je samo vrijeme sklanjalo, donose pogrešne odluke. Zahvaljujući tim odlukama države je bilo sve manje, neprijatelja sve više. 

Posljednjih 20 godina SDA, a skoro isti taj period i njen lider Bakir Izetbegović vodili su politiku skrivanja na vjetrometini, čime su direktno ugrožavali opstanak naroda i države. Separatisti su bivali sve jači, dijelom zbog prilika koje su ovladale svijetom, a najvećim dijelom rast utjecaja i moći separatista se zasnivao na popustljivosti SDA i Izetbegovića,  koji je tim separatistima dopustio ovladavanje državnim institucijama. 

I nakon svega, nakon tri decenije antidržavne politike SDA, njen lider kao kakav politički pubertetlija zaleti se i poruči “stat ću pred narod”. A daleko je on od čistoće i smjelosti lidera koji imaju povjerenje naroda da stanu ispred njih i povede ih u borbu. Jer, Izetbegović je u ratu i miru pokazao isključivo ziheraški, podrumaški karakter, koji podrhtava pred svakim naletom neprijatelja, pa mu malo ko može povjerovati. 

Sjetih se kako me neki dan jedan bosanski Srbin trznuo, upitavši me hoćemo li nas dvojica poput naših očeva biti s različitih strana nišana. Zbuni to čovjeka, al’ upitah ga zašto to misli, a on odgovara “pa evo, Bakir hoće da povede rat”. 

Iako je moj prijatelj bio prilično usplahiren nikada se tako nisam nasmijao. Pitao sam ga je li zna gdje je bio Bakir Izetbegović u ratu ‘90-ih, kaže on gledao je kratko seriju o Aliji pa vidio da je Bakir bio ranjen u ratu. E, reko baš tako, Bakir Izetbegović je junak te turske i najveći gubitnik ove naše bosanske bitke. 

Jer, narod na čije čelo stane Bakir Izetbegović je narod osuđen na propast i kraj. 

A nije da Bosna i Hercegovina nema dovoljno spremnih, spretnih, pametnih i odvažnih koji bi sve narode i građane mogli povesti u odlučujuću bitku za opstanak Bosne i Hercegovine. 

Jer, svih ovih decenija poslije rata patriotske snage bile su ugurane u zapećak iz kojeg nisu uspijevale isplivati. Ovo, teško i ogavno vrijeme zahtijeva upravo takve ljude. Ljude koji odluke donose na osnovu iskustva, razmišljajući prvenstveno o očuvanju i naroda i države. 

Previše je puta ova država skupa sa svojim građanima i narodima platila cijenu faraonskog pokušaja Izetbegovića i SDA da postanu heroji. A sve to pratilo je kruženje Izetbegovića oko svoje hanume Sebije. 

A o njegovoj sposobnosti ponajviše govori činjenica da pored Sebije nije u stanju stati na čelo vlastite kuće. Zato, Bakire, mani se ti čela i pročelja. Nije to za tebe, niti je ikada bilo. 

Ima ova zemlja dovoljno velikih sinova da je povedu naprijed!