Kada je BiH u pitanju treba biti oprezan jer 'non paper' ipak ima potencijal da bude okidač sukoba

Piše: Izudin Maleškić, brigadir OS BiH u penziji

Svako dosadašnje prekrajanje granica Bosne i Hercegovine po nečijim papirima, projektima ili memorandumima bivalo je krvlju natopljeno. Da li je i nedavno objelodanjeni "non paper" nagovještaj nekog novog krvavog sukoba ili je samo najava zloslutnog scenarija za već unaprijed pripremljen svršeni čin? Mnogi bi danas ipak više željeli da vjeruju da je "non
paper" u funkciji skretanja pažnje sa aktuelnih, životno važnih, pitanja vezanih za pandemiju virusa Covid 19, pa čak i da je samo uobičajena predizborna homogenizacija biračkog tijela.

Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju uvijek treba biti oprezan jer „non paper“ ipak ima veliki potencijal da bude okidač za novi krvavi sukob. Tačno je da će papir biti iskorišten i u
dnevno političke svrhe, prvo kao recept za uobičajenu i neizostavnu kolektivnu amneziju kojom se brišu sjećanja na sve aktuelne kriminalno koruptivne afere, i naravno tu uvijek
dolazi i neizostavna homogenizacija nacionalnih korpusa. Kada se igra na kartu nacionalne homogenizacije tu je svakako uloga lidera ključna. Na našoj sceni mi ih imamo trojicu, sa
odavno upitnim legitimitetom. Duboko svjesni svog političkog sutona kao slamka spasa ostaju im mračni planovi, svakako u takve spada i nedavno objelodanjeni „non paper“, u
kojim se oni uglavnom pojavljuju u svojim standardnim, i za svako „pozorište“ već davno uigranim ulogama.

Ako je za jedne gledaoce dobar, za druge je loš, a za treće mora biti zao. Za jedno od tih „pozorišta“ dvojica od njih stalno koriste opasne i zapaljive iluzije, dok treći već najavljuje kako je spreman stati na čelo svog, nažalost ponovo golorukog, naroda. Skoro uvijek isti scenarij, isti glumci i isti performans. Za jednog, cilj je samo opstati i zadržati se na
vlasti, što mu svakako polazi za rukom već dugi niz godina. Druga dvojica, ostaju i na vlasti i svakim danom su bliže svom cilju. U njihovim igrokazima nažalost polako nestaje jedna
suverena i međunarodno priznata država, dok se na horizontu već zloslutno najavljuje stvaranje čak tri Velike države. Koliko god i ko god pokušavao ublažiti ili obesmisliti sadržaj
"non papera" on je svojom pojavom ipak aktivirao sjeme zla. Aktivirao je i ohrabrio arhitekte nikada ugašenih ideja i planova, bacio je rukavicu u lice i svima onim koji se danas busaju u prsa i šalju samouvjerene i patriotskim nabojem upakovane poruke.

Krv u žilama ne ledi sadržaj "non papera", dugogodišnji su to snovi i planovi za koje se odavno zna i kojim se do sada uspješno odolijevalo. Krv u žilama ledi spoznaja da je narod,
čiji je opstanak direktno vezan za opstanak same Bosne i Hercegovine odavno gurnuo glavu u pijesak i ne želi je izvaditi dok mu se izgleda ne saopći da je sadržaj "non papera" sada i bosanska a i njegova stvarnost.

Pametni znaju da se za adekvatan odgovor na svaki izazov polazi od njegovog najgoreg mogućeg scenarija, i za taj se scenario i priprema. Jačanje elemenata moći jedne države
kojim se onemogućava jedan takav scenario stalan je proces i obaveza svih, bar bi to trebali znati Bošnjaci čiji opstanak zavisi upravo od snage tih elemenata.

Krv u žilama ledi i spoznaja koliko su ti bosansko-hercegovački elementi atrofirali, i zbog kojih Bosna i Hercegovina još uvijek ne može čvrsto da stoji na svojim nogama. Prvo, diplomatija Bosne i Hercegovine, koja bi trebala biti u funkciji predstavljanja cjelovite države, razvijanja i učvršćivanja prijateljstva i saradnje sa svim državama svijeta baš u interesu očuvanja te cjelovite države svela se na demonstriranje podaništva u ranije podijeljenim interesnim zonama koje se uzgred još i koriste za diplomatski turizam za odabrane stranačke kadrova. Nažalost, živu državnu diplomatsku aktivnost zamijenila je paralelna koja se fokusirala na lobiranje za podršku oživotvorenja plana cijepanja Bosne i Hercegovine u bliskoj budućnosti koji je danas pušten u eter i u formi "non papera".

Drugo, sve ovo oko "non papera" država je trebala znati i osujetiti. Za to i postoje obavještajne službe čiji je zadatak da se pravovremeno dođe do informacija koje će pomoći u
sprječavanju bilo kojih aktivnosti koje bi mogle proizvesti negativne posljedice po sigurnost države. Nažalost afere, počev od upletenosti srbijanske obavještajne službe (BIA) u
režiranom napadu na Aleksandra Vučića u Potočarima 2015. godine, potom vrbovanje bosansko-hercegovačkih građana od strane hrvatske obavještajne službe (SOA) 2019. godine
za unošenje eksplozivnih sredstava u mesdžide na području zeničko-dobojskog kantona, i na kraju dugometražna saga o diplomi prvog čovjeka Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (OSA) unose opravdanu zebnju za stanje u ovoj, za državu vitalno važnoj agenciji.

Treće, oružane snage BiH su takve da su doskora "na sva usta" hvaljene kao primjer najuspješnije reforme u BiH, a danas im se predviđa brzi raspad u slučaju bilo kakve
unutrašnje krize. Čini se da se već sahranjuju i prije same smrti. Baš bi bilo interesantno čuti obrazloženje bošnjačke politike zašto je nedavno penzionisan visoko obrazovan i hvaljen
general da bi isti sutra bio načelnikom jednog manjeg grada, doduše vezirskog. Možda bi bilo interesantno i generalovo obrazloženje ovog, ipak za jednog profesionalnog vojnika,
neobičnog poteza. 

Četvrto, za odbranu suvereniteta i teritorijalnog integriteta države nužno su potrebna značajna materijalno-finansijska sredstava. Može li to osigurati naša ekonomija? Ovdje se
ostaje čak i bez riječi.

Na kraju, ova država se neće moći sačuvati političkim frazama i floskulama pozivajući se na 90-te i ponovni patriotizam, ipak danas smo u mnogo nepovoljnijoj poziciji gledano iz
mnogih uglova. Danas su samo dva puta ispred nas, nastaviti dosadašnjim koji nas vodi ka sigurnoj i mirnoj realizaciji „non papera“, uz palestinski scenario na prostoru koji bi se zvao
BiH. Samo „slijepi pored očiju“ ne vide ili ne žele da vide već posijano sjeme nekog našeg „Hamasa i Fataha“. Realizacijom „non papera“ sreću ne bi našli niti svi oni u Bosni i
Hercegovini koji to prizivaju i priželjkuju, time ipak samo postaju nečije „slijepo crijevo“ i opet ostaju „pored nas“. Drugi put je put resetovanja dosadašnjih politika i put sa novim
političkim snagama.