IZ UGLA MLADIH Una Mijatović: Pođimo putem života bolje i svjetlije budućnosti

(Patria) - Una Mijatović ima 15 godina i učenik je prvog razreda Srednje Medicinske škole u Banja Luci. Njen otac Vojin Mijatović, potpredjednik SDP-a s javnošću je podijelio njen esej koji je napisala za predmet Kultura religije.

"Izdvojte tri minuta pročitajte razmišljanje jedne mlade Banjalučanke, ponosni sam otac jedne jedine Une. Vaspitajte svoju djecu da budu dobri ljudi, da gledaju široko i dišu punim plućima!

"Uvijek si postavim pitanje: ,,Treba li i ovo da bude još jedna loša zamisao, predstava, koja bi mogla da preraste u neželjeni strah, neispunjeni cilj i želju, ispred koga ću nažalost morati da izgradim još jedan visoki zid?“ 

Da li će čovječanstvo nastaviti da živi život bez rizika, u strahu, sa ni malo avanturističkog duha, u svoja ,,četiri zida“. Uplašeni, sa kanticom cementa i ciglama nastaviti da zidaju taj već postojeći zid iza kojeg će na kraju ostati sami, a da ni sami za to neće znati. 

Da li mi kao ovako plemenita bića zdravih razuma, na ovako čudesnom svijetu, treba tako da koračamo kroz ovaj Bogom dat život? 

Da živimo u tami, svijetu bez emocija i boje, bez uspomena iza tih grčevitih zidova. Da nikad više ne osjetimo toplinu nečijeg zagrljaja i vedrinu nečijeg osmijeha. Da samo znamo za pasivnu sigurnost tla, hladnoću dana i zaklon iza onog ,,našeg“ zida.  A gdje je zapravo sva ona vedrina svijeta koju svi mi zapravo poznajemo? 

Gdje je nestalo sunce, gdje su sve one prozračne visine koje se protežu iznad oblaka? Gdje su oni dani kada je samo jedinstvo i smijeh vladao među ljudima, među čitavim svijetom. Gdje su nestali oni topli zagrljaji i one lijepe riječi zahvalnosti? Da li ljudi spavaju, žive u nekoj zabludi? U svijetu prošlosti, pamteći samo one loše stvari od prije par stotina godina, gdje su ljudi primorano živjeli među zidovima. Neki da sačuvaju svoj život, neki da maskiraju svoje greške a neki sa istim razlogom kao i danas. 

Sjede iza svojih zidova sa naručjem punim predrasuda, osuda, poprekih pogleda i svojeglavosti.

Gdje je zapravo otišao ovaj svijet i u kojem košmaru je on ostao zarobljen? Smatram da ovakvi stavovi, ograničenosti ljudi i njihovih mogućnosti ne vode nigdje. Hajde onda da razbijemo zajedno tu izmišljenu monotoniju. Da budemo veći ljudi i zajedno rastemo kao narod. 

Da rušimo te postojeće ili imaginarne zidove jer nam stvarno nisu potrebni. Hajde da učinimo svijet boljim mjestom za život budućih generacija. Hajdemo već jednom da naučimo nešto iz svojih grešaka a ne da one samo pređu u zaborav. 

Rušimo zajedno zidove među ljudskim odnosima, među pojedincima i među cijelim svijetom i pođimo putem života bolje i svjetlije budućnosti", napisala je Una.