Macron ošamaren, ima li ko da šamara đon obraze Izetbegovića, Čovića i Dodika?

Piše: Filip LOBO

Damien Tarel ovih dana je iskonski heroj svih ugnjetavanih Francuza, svih “žutih prsluka” koje je policija Emmanuela Macrona vodenim topovima, gumenim mecima i drugim raspoloživim sredstvima protjerivala sa ulica Pariza, Lila, Marseja, Nice…

A “žuti prsluci” bila su žuta minuta izmučene radničke klase Francuske, doseljenika koje tretiraju kao pse i ko zna koga još, kojem je francuska demokratija uskratila mnoga demokratska prava.

Zato sam siguran da je Tarelova desnica na licu Macrona za Francuze isto što je Maradonina “Božija ruka” za Argentince. Zvuk šamarčine predsjedniku jedne od najjačih država Evrope, zvuk je želja mnogih koji tu priliku nisu imali ili je nisu smjeli kreirati.

Gledajući “ošamarenog” Macrona pokušao sam zamisliti da neko onako ošamari člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića. Šalim se, nisam to zamislio, jer što bi neko imao potrebu šamarati nebitne likove.

Zapravo sam zamislio kako neki Muhamed, Sabit, Edin šamara Bakira Izetbegovića, lidera SDA kojem ovaj gore Šefik grije fotelju u Predsjedništvu. Zamišljajući tu “Božiju ruku” pravde nekako sam osjetio da mi je pravo dobro. Slika koju stvorih u svojoj mašti dobila je i zvuk, tačnije prasak. Umalo sam skočio s mjesta, a onda me vratilo u stvarnost.

Ko će bolan ošamariti Bakira. Em se rijetko sreće s narodom, em on isto kao i ja zamišlja. Samo što on zamišlja da mu narod živi kao u Luksemburgu, da svaki dan kupuje u najskupljim prodavnicama i buticima, zbog čega su propale pijace, a on hanumu mora poslati u New York, da ne bi kupovala što i bogati bošnjački narod. I zato Bakir Izetbegović nema potrebu otići među narod, jer šta će im, niko ne bi obratio pažnju na njega.

Sjetih se još jednog koji svoj narod izbjegava. On doduše nema čuvara fotelje u Predsjedništvu, ali, sa funkcije srednjeg političkog ranga uspijeva svima da kida živce. Istina, Čović je više predsjednik UZP-a, mislim HDZ-a i tako ponajviše djeluje. Zamislim ti onda Ivana iz Širokog, Filipa iz Mostara i Anju iz Posušja kako u rijetkim prilikama za susret s velikim hrvatskim vođom pucaju desnice po njegovom licu. Ova maštarija još je kraće trajala. Prvo što ga osim na tv-u nikada neće vidjeti, a i kada vide Čović je već naučio na distancu. Distancu od hrvatskog naroda.

I onda mi u snove ušeta čovjek ko planina. Sve mi se u mozgu trese i dok ga zamišljam, kako umjesto srpskog mikrofona u srpskoj skupštini šamara jadnog Stanivukovića, pa sam morao napraviti pauzu. Nije mi žao Stanivukovića, već hoću nekako da okrenem priču. A onda mi pred očima sjevne film. Dodik u Trebinju, oko njega svita kriminalaca, donose temeljno kamenje za srpsko avionsko znamenje. Hoće kažu aerodrom. Ponedjeljak, 13 sati, umjesto da je u Predsjedništvu BiH, on se igra s lopaticama i kamenčićima. I aerodromima.

Usred scene, dok pripremaju lopatu za velikog vožda, nepozvan i ničim izazvan pojavljuje se Nebojša Vukanović. Čovjek sitnog rasta, ali s različitim arsenalom vještina. Ne hoda, odskače od zemlje i viče: “Na pos’o, odmah”, lupajući po satu. Dodik u panici ostavlja lopatu i trči među ljubljeni srpski narod. A tamo zavrnutih rukava čekaju Siniša, Nikola i Njegoš. I taman da konačno vidim u skladu sa srpskom tradicijom tri šamara na Dodikovom licu, pojavi se onaj baksuz Vukan i opet viče “na pos’o”.

Uzalud mi trud, uzalud sam maštao. Jer, za razliku od Francuske, mi u Bosni i Hercegovini imamo tri politička idiota, još tvrđih obraza. Đon obrazi, rekla bi raja.

Malo bi onda bili šamari, više bi tu trebalo lupati. Udarati! Praznim šerpama i kašikama, a puno je takvih. Crnim štapovima kojima penzioneri kopaju kontejnere. Transparentima koje nose obespravljeni i obezglavljeni radnici.

Jer, ovdje je život mašta i magija. Ovdje se živi od 150 eura (300) KM, a u normalnom svijetu toliko se daje djeci za prodavnicu. Ovdje je već odavno sve ogavno.

Zato je Tarel i moj heroj. Heroj svijeta, koji će vjerovatno u zatvoru ispatiti Isusove muke, ali zauvijek će ostati zapisan kao heroj potlačenih širom svijeta. U BiH takvih nema, poubijali su se međusobno u ratu, dok su ova tri politička idiota pljačkala i spremala se da budu gospoda koja nas je.. u zdrav mozak, evo 30 godina.

Sad već ne maštam, sada sanjam da će Njegoša, Ivana, Muhameda naslijedit neki novi klinci. Klinci koji predsjednike iz pakla neće čekati da dođu, već ih pronaći i šamarati. Toliko dugo i jako da se ova bosanskohercegovačka, srpsko-bošnjačko-hrvatska država ne okrene kako treba.

Sve do tada, druže Tarel, hvala ti i neka te sreća prati!