U BARI GLADNIH Konstitutivni kontejneri za etnička plemena siromašnih

Piše: Rasim BELKO

Planeta se okreće, svijet kreće, neki naprijed, neki nazad, ali niko kao mi ne stoji u močvari i mulju. Nepomično stojimo u bari siromaštva, dok oko nas kruže lešinarske ptice u bijesnim konzervama, djeca, bliža rodbina lokalnih profitera i kriminalaca, što nas svake dvije godine ubjeđuju da će nas oni vitalno štititi od naše nacionalne braće što u istom tom mulju traže poneki otpadak da prežive.

I u tom mulju sve nas je više. I jednih i drugih i trećih. Konstitutivnih i ostalih. Dok smo se otimali ko će prvi postati plijen domaćih i stranih lešinara do grla smo tonuli u mulj iz kojeg je povratak rijetko moguć.

I dok su se svi u nekom pravcu pomakli mi smo ostali na nivou od prije pola stoljeća. I dalje se poredimo sa Albanijom, nekada daleko siromašnijom, a danas državom koja ima priliku da nas pretekne i ostavi na dnu liste po siromaštvu.

Vijest kaže da je Bosna i Hercegovina uz Albaniju na dnu liste po siromaštvu. Ali šta će mi vijest, gdje god se okrenem siromaštvo me dočeka. Vraćajući se nekoć kući iza ponoći ugledah kontejner koji se kreće sredinom ceste. U jednom trenutku taj kontejner pravi polukrug i s ceste se vraća na svoje mjesto. Kreće se na pogon srednjovječnog čovjeka i njegovog maloljetnog sina. Izvukli su kontejner nade pod svjetlo ulične rasvjete sa željom da u sadržaju kontejnera pronađu nešto što će ih ostaviti u životu.

Jel' nekom treba bilo kakva vijest, ekonomska analiza, mikro i makro podaci da shvati u kakvoj gabuli živimo. Druga vijest kaže da su neki revizori u Parlamentu države Bosne i Hercegovine pronašli kamaru dokaza rasipanja novca. Kupovale su se bijesne konzerve od nekoliko stotina hiljada maraka, jer samo s bijesnom konzervom možeš brzo proletjeti pored bare u kojoj su davljenici koji te na izborima biraju. Ti revizori pronađoše i neke socijaliste koji su otišli u penziju, uzeli otpremninu pa se opet uhljebili na budžetske jasle. Oni su zloglasni poslušnici zaštitnika naših vitalnih interesa.

Čitajući te nesretne vijesti sjetih se onog oca i sina što rudare u kontejneru nade za preživljavanje na otpacima. Sjetih se svih akcija pomoći koje se godinama unazad organizuju da bi građani Bosne i Hercegovine preživjeli. Sjetih se komšije penzionera koji u namirnicu ide s malim cekerom, jer mu je penzija toliko niska da je taj ceker preživljavanja jedino što mu ostane do prvog u narednom mjesecu.

I kada sve te bare siromaštva stavih na imaginarno slikarsko platno dobih sliku od 80 posto građana i naroda Bosne i Hercegovine kako u kontejnerima pod svjetlosti ulične rasvjete traže šansu za još jedan dan života.

A onda kreirah sam sebi još jednu sliku. Sliku predizborne kampanje, kada tih 80 posto gladnih usta Bosne i Hercegovine punog glasa i lomeći dlanove navijaju za svoje vitalno - etničke robovlasnike. Izbori prođu, zaštitnici se vrate svojim jaslama i skupim konzervama, a ovih 80 posto starim navikama kontejnerskog sporta preživljavanja.

I tako 20 i kusur godina nakon rata.

Čekajući da nam neko drugi, neko kome smo glas dali za vreću brašna i koju konzervu, donese merdevine za izlazak iz mulja tonemo dublje, a stomaci krče više.

Nikako da shvatimo da je izlaz iz bare do nas, a ne do njih. Je li moguće da smo toliko zalutali da nam nije jasno  da naši zaštitnici ne žele da izađemo iz te bare. Jer, bez gladnih usta nema glasova za malo brašna i konzervi. Bez gladnih usta koja tonu ka dnu bare nema etničkog i religijskog jedinstva, dok nam hodže i popovi poručuju kako je sve dobro samo mediji lažu.

Ne pružimo li uskoro jedni drugima ruku i ne pokušamo li isplivati iz tog blata sirotinjske realnosti, bit ćemo samo još jedan skeletni ostatak konstitutivnog, unitarističkog i separatističkog sistema laži i pljačke.

Budi se, bara je sve uža, jer gladnih usta sve manje. A ekolozi će uskoro skloniti one kontejnere u kojima možeš rudariti.

Perspektiva više nije siva, odavno je crna. Crna kao dno kontejnera. Od tog kontejnera crnji su samo obrazi tvojih političkih izabranika.

Upali svjetlo!