Tromp za NAP: Tranzicijski narativ nedorečen, neka Izetbegović prikaže pismo od 24. februara 2017.

Razgovarala: Amina Čorbo-Zećo

Nevenka Tromp, nekadašnja uposlenica Haškog tribunala, stručnjakinja za tranzicijsku pravdu i profesorica na Univerzitetu u Amsterdamu jedna od rijetkih osoba koja vrlo otvoreno, bez ustezanja govori o onome što se dešavalo u Hagu, ali i odgovornosti domaćih političara, posebno iz reda Bošnjaka.

Upravo zbog onoga što govori mnogi u BiH ne žele to čuti, ne prihvataju istinu i ne shvataju da je odgovornost i na bh. političarima zbog dešavanja ili različitih nedorečenih presuda. U intervjuu za Novinsku agenciju Patria govori upravo o tome, kao i činjenici da u jednom trenutku proces tranzicijske pravde se treba zaokružiti i završiti. 

„Procesi tranzicijske pravde ne mogu trajati vječno. Što BiH uopće više može očekivati od krivičnopravnih procesa nakon 28 godina postojanja Haškog tribunala? Koliko je pravde dovoljno da se jedno društvo okrene temama bitnim za dobrobit svih njenih građana. 

Za BiH, post-tranzicijski period tek treba započeti. Ovo dugo čekanje na posljednju presudu Haškog tribunala bi trebalo označiti prekretnicu i svi politički resursi bi se trebali upotrijebiti za procese euroatlantskih integracija. BiH je evropska država i NATO i EU trebaju biti garanti i teritorijalne cjelovitosti BiH kao i njenog socio-ekonomskog prosperiteta“, kaže Tromp.

Kako ste doživjeli presudu Stanišiću i Simatoviću, jeste li uspjeli vidjeti sažetak i možete li pojasniti je li presuđen UZP?

- Ova presuda se u suštini podudara sa nekih 95% sa oslobađajućom presudom iz 2013. godine. Razlika je u tome da su optuženici proglašeni krivim samo za pomaganje zločina na području Bosanskog Šamca 1992. godine. Ta presuda za mene predstavlja zavaravanje javnosti da je Tribunal na adekvatan način presudio pojedincima iz Beograda za učešće u zločinima na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. 

U suštini to nije tako. U sažetku presude u slučaju Stanišić-Simatović od 30. juna 2021., sudije navode da je barem od avgusta 1991. postojao udruženi zločinački pothvat i da je zločinačka svrha ovog pothvata bila nasilno i trajno uklanjanje većine nesrba s područja navedenih u optužnici.

Suci se slaže da je ovu zajedničku zločinačku svrhu dijelilo određeno visoko političko, vojno i policijsko vodstvo u Srbiji, u srpskim autonomnim regijama RSK, Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, te u RS na području Bosne i Hercegovine. Suci ne smatraju dokazanim da su optuženi sudjelovali u ovom udruženom zločinačkom pothvatu. 

U odnosu na srpske snage u srpskoj autonomnoj regiji Krajina, kako je objašnjeno u pisanoj presudi, Raspravno vijeće utvrđuje da su obojica optuženih sudjelovali u pružanju nekog oblika pomoći lokalnim sigurnosnim strukturama u prvoj polovici 1991. godine, uključujući pomoć u vezi s obukom pripadnika krajiške policije, Teritorijalne odbrane Krajine i drugih dragovoljaca u kampu Golubić i na kninskoj tvrđavi. Međutim sudije smatraju da, tužiteljstvo nije izvan razumne sumnje dokazalo da je zajednička zločinačka svrha postojala prije avgusta 1991. Raspravno vijeće nije uvjereno da su optuženi pridonijeli unapređivanju zajedničke zločinačke svrhe. 

U odnosu na srpske snage u Bosni i Hercegovini, Raspravno vijeće smatra da je Stanišić bio u čestim kontaktima s Radovanom Karadžićem prije i nakon formiranja Republike Srba. Međutim, sudije zaključuju da nema dovoljno pouzdanih dokaza koji izvan razumne sumnje pokazuju prirodu i vrstu bilo kakve posebne pomoći koju je optuženi mogao pružiti Karadžiću ili drugim navodnim članovima udruženog zločinačkog pothvata u vezi s uspostavom odvojenih srpskih policijskih i vojnih struktura u Bosni i Hercegovini.

Raspravno vijeće nadalje utvrđuje da tužiteljstvo nije uspjelo dokazati izvan razumne sumnje da je optuženi pridonio postizanju zajedničke zločinačke svrhe usmjeravanjem i organiziranjem formiranja, financiranja, obuke i logističke podrške , te pružanje druge značajne pomoći ili potpore paravojnim jedinicama, uključujući Srpsku dobrovoljačku gardu na čelu s Arkanom, ili Škorpionima u vezi s njihovim počinjenjem optuženih zločina.
 
Šta nam u konačnici presuda govori?

- Presuda govori, da su se zločini desili, da je postojao UZP s kriminalnom svrhom usmjerenom prema nesrpskom stanovništvu na teritorijama na koje su Srbi polagali pravo, ali da Tužiteljstvo nije dokazalo da su dvojica ovih optuženika bili dio tog UZP-a. Ali taj UZP ostaje neka apstraktna kategorija bez imena i prezimena učesnika i zato je totalno nekoristan i neupotrebljiv.

Meni je fascinantno da iz cijelog rada Tribunal mi u stvari ne znamo tko su ti pojedinci iz Beograda koji su onda bili dio tog UZP-a. Stanišić i Simatović slučaj je posljednji slučaj na Mehanizmu, koji je u stvari produžetak haškog Tribunala i ja ih gledam kao jednu instituciju. U 28 godina rada Tribunala je donesena jedna jedina presuda gdje je za zločine na području Hrvatske donesena presuda za udruženi zločinački pothvat koji vodi u Beograd. Jedino u  presudi Milanu Martiću se kao članovi UZP-a spominju i Slobodan Milošević kao i Stanišić i Simatović. Time još više iznenađuje da ovom dvojcu nije presuđeno niti za one zločine na području Hrvatske za koje je haški tribunal presudio Martiću.
 
Da li nešto više možemo očekivati od žalbenog postupka?

- Mislim da je važno naglasiti da je ova najava tužioca da će se ići na žalbeni postupak u slučaju Stanišić i Simatović opet probudila lažne nade kod jednog dijela javnosti i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini da je pravda spora ali dostižna. Ja mislim da se haška pravda pokazala i kao spora, a uz to i nedostižna. Tribunal je u 28 godina imao priliku da u desecima presuda donese presude u kojim se moglo dokazati veza između Beograda u planiranju i vršenju zločina koji su srpske oružane snage činili na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosovo. Tribunal to nije do sada dokazao i nerealno je očekivati da će žalbeni postupak to promijeniti. Ostale su četiri mogućnosti za žalbeni postupak: 1. Da obje strane podnesu žalbu;  2. da niti jedna strane ne podnese žalbu; 3. Da se samo odbrana žali; 4. Da se samo Tužiteljstvo žali na presudu.

Realno je očekivati da ako jedna strana podnese žalbu da će i druga strana to napraviti. Iz Beograda smo već čuli da se najavljuje žalba jer Beograd se ne slaže niti s ovom presudom kakva ja ona sada. Tužiteljstvo će se vjerojatno isto tako žaliti, pa će bosanska javnost čekati na pravomoćnu presudu još jedno dvije ili tri godine. Pravomoćna presuda će tako biti izrečena točno dvadeset godina nakon što je ovaj dvojac prebačen u Hag još tamo neke davne 2003. godine i nekih trideset godina nakon početka rata početka rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 

Žalbeni postupak nikako ne znači da će pravomoćna presuda potvrditi njihovu krivičnu odgovornost za zločine na više područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koja im se stavljaju na teret u optužnici. Naprotiv, žalbeni postupak može dovesti do oslobađajuće presude i za Bosanski Šamac.

Kada pogledamo rezime suđenja u Hagu šta možemo utvrditi?

Kada se napravi rezime suđenja za ratne zločine ne području Bosne i Hercegovine, Haški tribunal je potvrdio to da su najbrojnije žrtve u ratu od 1992. do 1995. bili Bošnjaci tj. bosanski Muslimani. Samo su zločini protiv Bošnjaka okvalificirani i potvrđeni i kao zločin genocida. Ali kad se pogleda ko je osuđen za ove zločine onda se vidi da se cijeli taj kriminogeni dio rata sveo na odgovornost pojedinaca iz redova Republike Srpske i Vojske Republike Srpske bez utvrđivanja veza tih pojedinaca s pojedincima iz političkih, vojnih i policijskih struktura na nivou Srbije i SR Jugoslavije koja je postojala od aprila 1992. do februara 2003., tj. juna 2006. kada je Srbija silom prilika postala samostalna država, nakon što je Crna Gora proglasila nezavisnost.

To je napose važno što se tiče krivične odgovornost za zločin genocida jer impliciranje srpskih zvaničnika  poput Miloševića i drugih bi imalo direktne reperkusije za državnu odgovornost Srbije kao države imajući u vidu da se samo preko UN konvencije za sprječavanje i kažnjavanje genocida za zločine genocida mogu odgovarati i države.

Često govorite da su Bošnjaci mogli više uraditi i da su faktički sami krivi zbog određenih presuda uključujući i reviziju presude protiv Srbije, na šta i na koga konkretno mislite?

Moram vam reći da me jako iznenađuju pozitivne reakcije na ovu presudu od strane i bosanskih političara – poput Željka Komšića i Šefika Džaferovića - kao i jednog dijela bosanske intelektualne elite. 

Ova presuda se pozdravlja kao i potvrda agresije Srbije na Bosnu i Hercegovine. Ja to u presudi nigdje ne vidim i jako me zanima otkud dolaze ove pozitivne kvalifikacije. One sigurno nisu utemeljene na tekstu sažetka ove presude. 

Politički predstavnici Bošnjaka su tu jako zakazali jer nisu maksimalno iskoristili utjecaj koji su legitimno mogli imati preko suradnje s Haškim tribunalom na dostavljanju upravo tih dokaza protiv pojedinaca kojima se sudilo i za genocid. Ja sam u više navrata naglašavala da bošnjački oficir za vezu u Hagu nikada nije tražio sastanak s tužiocem u slučaju Milošević dok je ovaj slučaj još trajao i surađivao na pribavljanju dokaza za genocid protiv Miloševića. 

Te iste dokaze bi onda i država BiH mogli upotrijebiti za tužbu protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde (MSP). Isto tako bošnjački politički vrh nije dovoljno radio na tome da se predstave dokazi o direktnim borbenim akcijama koje su izvodile i vojne i policijske snage Srbije i SRJ upravo u ratu u BiH. Tu se radi o 63. padobranskoj iz Niša kao i 72. jedinici VJ-ije. One su bile prisutne u borbama na Betaniji, Jevrejskom groblju u borbama na Žuči. To se zna jer su tri vojnici ginuli i onda su pripadnici vojske BiH kod leševa nalazili njihove vojne legitimacije. VJ je bila uključena u vojne akcije Pancir i Pancir II. Oni o tom govore i na sjednicama Vrhovnog savjeta odbrane tj. VSO-a. Razloge za ove propuste ja ne mogu objasniti i odgovornost za ovakve rezultate se treba tražiti.

Mislim da je najindikativnije za bošnjački politički vrh to što su prokockali reviziju tužbe na MSP 2017. godine. Ne samo da su slagali svom narodu da će tužbu predati znajući da Sakib Softić nije mogao biti agent u postupku revizije, oni lažu o tome bosansku javnost, insistirajući da Softić ima mandat agenta i za pokretanje revizije. Pa kad im MSP odbija podnesak revizije upravo zbog toga što Softić nema mandat agenta oni ne iskorištavaju mogućnost da reviziju preda ambasador BiH u Hagu i namjerno dovode do toga da revizija propadne.

Oni to naravno nikada ne priznaju. I kada su uhvaćeni u prevari nikada se nisu niti pokušali opravdati time da sad objave javno podnesak te famozne revizije i pokažu javnosti koliko su bili ozbiljni u pripremanju revizije.

Ko nam i šta treba pokazati?

Bakir Izetbegović bi trebao objaviti sadržaj pisma od sekretara MSP od 24. februara u kojemu se odobrava odgoda od 48 radnih dana da reviziju preda ambasador BiH u Hagu. Na to pismo s produžetkom krajnjeg roka tadašnji bošnjački člana Predsjedništva BiH odgovara da on ostaju pri tome da Sakib Softić ima mandat kao agent. Sadržaj i ovog pisma od 24. februara 2017., kao i odgovor Bakira Izetbegovića nikada nije objavljen u javnosti. To otvara veliko pitanje o namjerama i ciljevima bošnjačkog političkog vodstva o ishodu tranzicijske pravde. Ko će odgovoriti na pitanje zašto je tranzicijski narativ nedorečen kada je odgovornost za zločine nad Bošnjacima u pitanju. Dobar početak za analiziranje politike bošnjačkog vodstva bi bilo insistiranje javnosti na objavi i teksta revizije kao i prepiske između MSP-a i Bakira Izetbegovića od 24. do 28. februara 2017. godine.
  
Da li je Sud u Hagu ispunio misiju?

Haški Tribunal je od samog početka svog postojanja od 1993. godine bio instrument međunarodne zajednice. On je osnovan nakon neprihvaćanja mirovnog plana Vance-Owen u jeku rata u BiH i poslužio je kao gromobran koji je skrenuo pažnju od pritiska međunarodnog javnog mnijenja da međunarodna zajednica vojno intervenira protiv srpskih snaga koje su činile masovne zločine protiv nesrpskog stanovništva na teritorijama na koje je srpska strana polagala pravo bez obzira na velik broj nesrba koji su tamo živjeli. 

Nemojmo isto tako zaboraviti da je Vance-Owenov plan podijelio BiH na etničke kantone i da su te mape poticale tri etničke strane da ‘etnički homogeniziraju' svoje kantone.

Svi zločini za koje su se teretili pojedinci na hrvatskoj strani su počinjeni upravo u tom razdoblju 1993. godine. Ali ostaje nevjerovatno da su u presudama tribunala za zločine u BiH pojedinci iz redova HVO u presudama povezani preko UZP/a s Republikom Hrvatskom i njenim najvišim političkim i vojnim vodstvom dok za zločine za koje su presuđeni pojedinci iz redova RS i VRS takvim UZP poveznica s Beogradom i Srbijom nema.  

Tako da je s te točke gledanja Haški tribunal ostavio nedorečen tranzicijski narativ. Uloga tribunala u tranzicijskom narativu će ostati ograničena jer u haškim presudama se nije pokazala i dokazala uloga Srbije u ratovima niti na području Hrvatske niti na području BiH. Ipak, mislim da je jako dobro što je Tribunal uopće osnovan. On je preko svojih presuda potvrdio ulogu međunarodne zajednice u rješavanje jugoslavenske krize u tome da se inzistiralo na tome da iako je Srbija izgubila sva tri rata – na području Hrvatske, BiH i Kosova – da se Srbija ne tretira kao strana koja je započela ratove, činila zločine u stvaranju srpskog teritorija pa ih izgubila. 

Srbija je tretirala Tribunal kao antisrpsku instituciju, ali je na koncu postigla to da nema presuda koje je upravo Tribunal omogućio da se preko suđenja dođe do velikog broja srpskih osuđenika koji bi odgovarali za zločine u sva tri rata. Jer nakon smrti Miloševića niti jedna haška optužnica nije nikoga teretila tako da su ova tri rata bila dio jedne političke i vojne transakcije koja je imala u svrhu stvaranje granice post-jugoslavenske srpske države.

To je jedan od najdrastičnijih propusta Haškog tribunala. Bez obzira na ove kritike, dobro da je tribunal postojao i zbog dokaznih materijala koji bi kao povijesni izvori bili nedostupni javnosti. Svi arhivi tribunala sada služe kao povijesni izvori koji u ovom obimu ne bi bili dostupni javnosti bez suđenja u Hagu.