Piše: Rasim Belko
Agresija na Bosnu i Hercegovinu okončana je Mirovnim sporazumom u Dejtonu, ali rat protiv naše države nikada nije ni završen niti je agresorska politika usporena. U vremenu postdejtonske Bosne i Hercegovine oblikovale su se državne i entitetske institucije, ali država nikada nije u potpunosti zaživjela na cijeloj svojoj teritoriji.
Naprotiv, ratom okupirani dijelovi međunarodno priznate i nezavisne Bosne i Hercegovine i nakon rata ostali su okupirani dijelovi, pod upravom kvislinških snaga, odanih susjednim agresorima.
Srpsko - hrvatska politika u Bosni i Hercegovini ni pedlja se nije pomakla od one koju je vodila tokom agresorskog djelovanja protiv Bosne i Hercegovine. Razlika je samo u načinu na koji okupatorsko-agresorski političari danas ne dolaze u vojnim oklopnim vozilima, već u skupim limuzinama. Princip je isti, razlika je samo u nijansama.
Nekada su nam generali Hrvatske vojske i političko rukovodstvo Hrvatske dolazili u ratnoj opremi i pripremali se za konačnu podjelu Bosne i Hercegovine. Slična je bila uloga i okupacionih "gostiju" iz Srbije, samo što su oni znali i zapucati na bh. gradove u kojima žive Bošnjaci.
Danas, u skupim, uglađenim odijelima dolaze sa identičnom misijom. I istočni i zapadni. I pored činjenice što Bosna i Hercegovina danas ima izgrađene državne institucije, predsjednici, premijeri i ministri susjednih republika upadaju poput kakvih političkih komandosa. I tako konstantno unose nemir i podižu tenzije među građanima Bosne i Hercegovine.
Na vidiku nema onih političkih struja koje bi takvu praksu mijenjale u dogledno vrijeme.
Politički nas sada okupiraju Andrej Plenković, Zoran Milanović, Gordan Grlić Radman.
Nekada su to sa Hrvatske strane radili Kolinda Grabar Kitarović, Tomislav Karamarko i slični. Svaki od nabrojanih političkih predstavnika Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu je dolazio zaobilazeći zvanične institucije BiH. Takoreći dolazili su ovjeriti ono što su agresijom u ratu okupirali. Jer, da nije tako dolazili bi u Sarajevo, a onda u pratnji domaćih nosilaca funkcija mogli legalno i u skladu s diplomatijom obilaziti Bosnu i Hercegovinu.
Spisak političkih sljedbenika agresorske okupacije preko Drine je daleko veći. Tim prije što entitet RS i Republika Srbija imaju specijalne veze, koje bi morale biti preispitane, jer se prečesto koriste za djelovanje protiv države BiH. Od aktuelnih Aleksandra Vučića, Ane Brnabić, Ivice Dačića, Aleksandra Vulina, do prethodnika među kojima su Tomislav Nikolić, Vojislav Koštunica i brojnih drugih. Većina od navedenih je i tokom rata dolazila na okupiranu teritoriju.
I to nije ništa novo. Ali novi bi morao biti način na koji prodržavna politika tretira okupiranu teritoriju Bosne i Hercegovine. Vrijeme je da se neko konačno pozabavi pitanjem teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, s obzirom da veliki dio naše teritoriji susjedi zloupotrebljavaju kao da je njihov.
Pronalazak načina da se zaustavi raskomadavanje BiH kroz nastavak agresije je neophodno za opstanak Bosne i Hercegovine. Mislim da više nije ni bitno hoćemo li ugroziti odnose sa susjedima, jer ti odnosi nikada nisu ni bili iskreni. Susjedi otvoreno pokazuju agresiju, pa je vrijeme da na agresiju odgovorimo progresivno.
Vrijeme je da zvanična politika Bosne i Hercegovine počne jačati mehanizme svih vidova odbrane na okupiranom teritoriju naše domovine. Koliko god rizika, sigurnosnog i političkog nosili takvi potezi oni su postali neminovni.
Jer, sljedbenike dogovora Tuđman - Milošević moramo zaustaviti prije nego se primaknu ispunjenju cilja iz spomenutog dogovora. Budemo li čekali da se nešto samo riješi ili da nam birokrate iz svijeta to riješe, okupirana područja lako bi mogla postati sastavni dijelovi velike Srbije i Hrvatske.
A onda će biti kasno.
Vrijeme je za novu strategiju odbrane Bosne i Hercegovine. Vrijeme je! Jučer, ne danas!