Članak

Esad Duraković: Upotreba Srebrenice!

Dok se njihov „status“ politizira, dok se ideologizira na mnoštvo načina i na raznim instancama, šehidi ostaju u svojoj vrsti superiornosti

Piše: Esad Duraković/NAP


Srebrenički šehidi i danas jurišaju za Istinu.

Dok se njihov „status“ politizira, dok se ideologizira na mnoštvo načina i na raznim instancama, šehidi ostaju u svojoj vrsti superiornosti, upravo u skladu sa značenjem riječi šehid (etimološki: „onaj koji pogibijom svjedoči Istinu“): postrojeni u nepreglednom polju bijelih nišana, oni – pogibijama nedužnih – ispisuju povijest, suštinski neporecivo svjedočenje Istine, ne mareći za politička i politikantska krivotvorenja koja se već četvrt vijeka bezdušno i bogohulno proizvode u vezi sa značenjima i smislom njihove smrti. Bestidna politika i teško oboljela ideologija pokušavaju oskrnaviti svetost njihova stradanja, a zapravo obje svjedoče time o vlastitoj neetičnosti, čak nakaznosti.

Stoga je neshvatljivo da iz godine u godinu upravo tu, na tome stratištu, domaći i bjelosvjetski političari drže govorancije, nastojeći profitirati na smrtima mnoštva nedužnih – na genocidu koji je najviši mogući oblik ispoljavanja đavolje pomamljenosti u ljudskoj prirodi. Ničim kao time ne ponosi se Sotona jer ne postoji ništa što je toliko blasfemično i stravično upereno protiv samoga Boga. Potočari nisu mjesto za licemjerne političke govore već su tu primjerene samo dvije vrste ponašanja: moralan čovjek u Potočarima naprosto zanijemi, a pobožan čovjek nigdje kao tu ne osjeti potrebu da se skrušeno Bogu obrati.

Potočari su mjesto samo za mūk i molitvu. No, u vezi sa bezočnostima i krivotvorenjima koja se uporno ponavljaju o stratištu Srebrenica – o genocidu – valja podvući nekoliko stvari. Naime, neka vrsta rasprave u javnosti i politici usredsređuje se na dvije krajnosti. Jedna je sklonost ka tvrdnji o navodnoj genocidnosti cijeloga naroda. Druga je sklonost ka tzv. individualiziranju odgovornosti za genocid u Srebrenici. Nijedna krajnost nije tačna.

Nikada za genocid nije kriv narod. Devedesetih godina je u Armiji BiH bilo Srba, bilo ih je itekako i izvan Armije BiH a koji nisu imali nikakve veze s genocidom i kojeg su osuđivali. I danas u Srbiji postoje čak pokreti koji priznaju genocid u Srebrenici i koji ga osuđuju kao takvoga. Dakle, besmislica je i laž, ideološko i političko krivotvorenje je optuživanje naroda za genocid.

S druge strane – i to je također važno – nametnut je tzv. narativ o individualiziranju odgovornosti za genocid. To je također krivotvorenje zbog sljedećih razloga. Naprosto je nemoguće da genocid izvrše individue. Individua to ne može izvesti praktički, organizacijski i td. Tako masovna pogubljenja kao što je genocid mogu izvršiti institucije, sistem, ali uvijek ima izvan tih institucija i sistema ljudi koji ne pristaju uz njihove akcije i zbog čega se ne može narodu pripisati odgovornost.

Dakle, odgovornost nije na narodu, ali nije ni individualna, iako o individualiziranju odgovornosti govore čak i pravnici. Naprosto, to nije tačno. Recimo, presuda Ratku Mladiću nije presuda njemu kao individui nego je presuđeno komandantu Vojske Republike Srpske, a to je već institucija, organizacija koja je sistemski provodila genocid. Radovanu Karadžiću nije presuđeno za genocid kao individui nego kao Predsjedniku Republike Srpske u vrijeme kada je izvršen genocid u Srebrenici, itd. Nisu oni jedini. Dakle, poenta je u tome da odgovornost za genocid nije na individuama niti na narodu nego na institucijama koje su genocid planirale, rukovodile njime i izvršile ga.

Takozvanim individualiziranjem odgovornosti zapravo se genocid relativizira jer se tako nastoji skinuti odgovornost sa institucija koje su genocid planirale i izvršile (politički vrh, vojska, policija). Zašto se to tako čini i koje su posljedice takvog rezona i zaključivanja? Ako se skida odgovornost za genocid sa institucija, onda se time legalizira i legitimizira njihovo djelo jer postojeći Entitet nisu stvorili tamo neki individualci već institucije Entiteta (politički vrh, vojska, policija).

Tu je paradoks međunarodnog prava i devijantne političke realnosti. Osuđeni su za genocid komandanti Vojske, Policije, političkog establišmenta, ali ostaje njihovo djelo u punom legalitetu i legitimitetu iako je ono – očito i prema pravnim presudama – nastalo na genocidu. Da bi paradoks bio potpun, ne samo da je legaliziran takav Entitet, nego je i oblast u kojoj je učinjen genocid – čak i to nepregledno šehidsko mezarje – dodijeljeno na upravu institucijama koje su izvršile masakr u razmjerama i s ciljem genocida. To je pravno, etički i politički najviši oblik licemjerja i nekonzistentnosti. Riječ je o pravničkom i političkom nasilju.

Zločin ima potrebu da se promovira kao podvig, kao herojstvo – on u tome vidi svoj puni smisao. Stoga nije moguće ni zamisliti krajnje forme izopačenosti tih „junaka“ koji su izvršili zločin genocida dok sebe predstavljaju kao žrtve. Upravo to potvrđuje činjenica da je samo devet dana uoči ovogodišnje Komemoracije u Potočarima Skupština Opštine Srebrenica donijela „Rezoluciju o stradanju i zločinima nad srpskim narodom Srebrenice u 20. vijeku“. S tim je, valjda, moguće porediti samo onu vrstu izopačenosti kakva karakterizira varvarstvo u kome se sve vrste nasilja promeću u vrlinu, dok međunarodni subjektti koji su dokazali da je u Srebrenici izvršen genocid nad Bošnjacma ne reagiraju na varvarsko prkošenje svim vrijednostima svoga navodno civiliziranog svijeta.

To je potpuni moralni sunovrat u koji se hoće, nezasluženo, gurnuti cijeli jedan narod. No, ni tu nije kraj: iz godine u godinu, dolaze tu domaći i bjelosvjetski političari da svojim retoričkim akrobacijama prljaju sveti prostor. U Potočarima svake godine svjedočimo demoniji politike. Oni Komemoraciju pretvaraju u karneval, u „festival“ licemjerja; oni u tome svetom prostoru ovjeravaju istinu o konfliktnosti etike i politike.

Godišnjicu u Srebrenici treba obilježavati, ali tu imaju pravo govoriti samo istinski skrušeni sveštenici, filozofi, pjesnici...

U Potočarima je najprimjerenije u šutnju tonuti, vrelu suzu na julskom suncu pustiti, ili doživjeti onaj osjećaj kada se ČOVJEKU grlo stegne pa jedva uspijeva tugu i bol ljudski progutati. Samo šutnjom, ili možda jecajem, možete sa šehidima najbolju komunikaciju ostvariti. 

#BiH