Članak

Posljednji srebrenički zarobljenik: Hedibov put od Knina do logora u Srbiji

Za porodicu i prijatelje Hedib je sve do 1997. godine bio mrtav. Niko nije znao da je u zarobljeništvu i to u susjednoj Srbiji.

Piše: Ernad Metaj 


Tri izgubljena brata i otac, sjećanje na zarobljeništvo u kojem je proveo veći dio rata, ali i poratne dane, za Hediba Kabilovića ove godine su bili preveliki teret da bi prisustvovao dženazi u Potočarima. U njemu su se lomili bol u srcu i stezanje u grudima sa željom da se u Srebrenici nađe sa ostatkom familije. Bol i tjeskoba ovog puta su bili jači, i bilo bi lakše kada bi u Sarajevu popularni Jupi, kako ga zovu, mogao zaplakati, ali umjesto suza koje se naziru duboko u očima otimaju se teški uzdasi iz pluća.

"Najradije bih zaplakao, ali ne može suza napolje, nikada nije mogla. Ne mogu vani ni sve riječi kojima bih ti opisao šta sam sve prošao u životu, kao da dio mene želi zaboraviti sve to što se dešavalo, a moglo bi biti za romana, priča nam Kabilović.

Za porodicu i prijatelje Hedib je sve do 1997. godine bio mrtav. Niko nije znao da je u zarobljeništvu i to u susjednoj Srbiji.

"Bio sam zarobljen šest godina i sedam mjeseci. Ubijeđen sam da se nikada ne bih vratio da sa mnom nije bio jedan dječak iz mog sela kojeg je tražio i pronašao Crveni krst. Iskoristio sam priliku da kažem kako sam i ja tu, a sa mnom je bio jedan amidžić. Drugi je ubijen u Srbiji, ali nikada nije pronađen, a ja mislim i da znam ko ga je ubio", prisjeća se Hedib.

Razgovor prekidaju njegovi uzdasi koje prati tišina dok Hedib odsutno gleda negdje u daljinu. Nešto u njemu ne dozvoljava da nam ispriča kroz šta je sve prošao. Saznali smo da je bio zatočen na Zlatiboru, Šljivicama kod Užica, Lađevcima pored piste kod Kraljeva da bi završio u Kragujevcu. Amidžić Emir Kabilović ubijen je u Lađevcima, a tu su bili i najteži dani za Hediba. U Kragujevcu je sa još dosta ljudi bio na prinudnom radu.

"U Tuzlu sam došao 28. decembra 1997. godine, neposredno pred Ramazan. Čekale su me majka i sestra koje još nisu vjerovale da sam živ. Kada sam ih vidio uzdrhtalo je srce, osjetio sam da mi se oči pune suzama, ali ni tada nisu mogle napolje, kao ni poslije kada sam ostao bez majke", sjeća se Hedib.

Zarobljen je u jednoj akciji kada je Armija RBiH preko Skelana stigla skoro do Drine u Bajinoj Bašti. Ne može Hedib sebi ni danas objasniti šta se desilo i kako je zarobljen. Živi u uvjerenju da je došlo do izdaje. 

Za sebe kaže da nikada nije bio ubica, bio je samo vojnik, kao i u JNA s kojom je učestvovao u opsadi Knina. Vjeruje da je spasio nekoliko stotina života civila skrivajući od Arkanovaca i drugih paravojnih formacija istinu tokom pretresa objekata. Nadređeni mu je bio Ratko Mladić koji će kasnije biti osuđen za genocid u Srebrenici. Tri brata su mu ubijena dok su se pokušavali prebaciti na slobodnu teritoriju, a oca su mu izveli iz jednog od autobusa koji su civile vozili iz Srebrenice prema Tuzli.

"Pitao sam Srbina koji je vozio autobus ko ga je ubio. Rekao mi je da nije vidio. Ne shvatam kakvi su to ljudi koji u sebi mogu kriti tako tešku istinu, ali sve se sazna, pa sam i ja prilično uvjeren da znam ko je ubio mog oca, mada nikada neću shvatiti zašto!? Bili su to ljudi s kojima smo se dobro poznavali i kojima je moj otac puno dobroga učinio", priča Kabilović.

Hedib danas živi u općini Novi Grad u Sarajevu, a ovaj gorostas mekog srca omiljen je među rajom koja ga zna po nadimku Jupi. Radom na građevini prehranjuje porodicu i tuguje za predratnom Srebrenicom.

"Živjeli smo od poljoprivrede, imali kuće u gradu i na selu. Imali smo sve što nam treba, bili smo bogati, a sada smo ništa", s uzdahom kaže Hedib.

U Sarajevu je podstanar. Negdje duboko u sebi sanja o povratku na svoja imanja, boli ga što njemu i njegovoj porodici vlast nije pomogla, ali to neće priznati.

Kabilović ne traži ni od koga hljeba, kaže dok se rukama udara po prsima.

Rat je davno završio, ali u Hedibovoj duši traju neprekidne bitke. Najteže mu je pobijediti sebe i osloboditi svoja osjećanja i ponos. Ma koliko se trudio da održi predstavu o sebi kao čvrstom i stamenom čovjeku Hedib je u suštini jedna od mnogobrojnih žrtava rata kojoj još niko nije pružio ruku i dao podršku u oporavku od stresa pod čijim pritiskom konstantno živi. Srebrenica će biti njegova vječita rana, a samo je pitanje koliko će je svake naredne godine obilježavanje godišnjice genocida duboko otvoriti. Ipak Hedib ima jednu veliku želju, volio bi pronaći Nenada Petrovića iz Beograda koji mu je mnogo pomogao pri povratku u BiH. Zna da je radio kao uposlenik meteorološke stanice, ali njegova pretraga po društvenim mrežama do sada nije dala rezultata. 

#BiH