TIŠINA KOJA BOLI I NE PROLAZI Srebrenica je amanet svim budućim generacijama

SARAJEVO, (Patria) - Kao i svake godine samo nekoliko sati nakon kolektivne dženaze Memorijalni centar Potočari se isprazni i utihne. Tek poneki član porodice ostane između bijelih nišana. Obično porodice dođu i koji dan prije, gdje iznova boluju svoju bol. Jer Srebrenica je otvorena rana. Čak i onog dana kada jednom ne bude više žrtava za ukopati, kada se smanji broj preživjelih žrtava genocida, Srebrenica ostaje amanet za budućnost svih novih generacija da govore i šire istinu o najtežem zločinu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Genocid u Srebrenici mora biti i opomena i zalog za budućnost kako se nikada i nikome više ne bi ponovio. Nećemo reći dogodio jer se on ne događa, već ciljano i smišljeno planira. Istrebljenje jednog cijelog područja, razdvajanje žena od muškaraca, ubijanje samo zato što pripadate drugom narodu jer im smeta kako boga zovete. Nema te nauke koja može objasniti kako se dogodi ubistvo bebe ili kako se raspori stomak trudne žene iz koje se izvade bebe. To nije događaj. To je monstruozno ubistvo koje čine poremećeni umovi. Slični umovi danas negiraju genocid, a priznaju "zločin". Ne, to nije bio zločin, to je bila ciljana akcija kojom se trebalo istrijebiti dominantno muško stanovništvo. Svako negiranje samo pojačava historijske fakte o planiranom genocidu koje su počinili pripadnici VRS-a predvođeni ratnim zločincem Ratkom Mladićem i ideološkim tvorcem Radovanom Karadžićem. Oni koji negiraju, koliko su daleko od toga da sutra to ponove. 

U praznom Memorijalnom centru danas je ostao i Ćamil Duraković. Preživjela žrtva koja danas živi u Srebrenici. Iznova se bori protiv negiranja genocida, dolazi na posao i radi tamo gdje za većinu 11. juli ne predstavlja Dan žalosti. Dok je bio načelnik stvari su bile drugačije. Zato je danas kada je situacija nepovoljna za povratnike potrebno razumjeti Ćamila i sve druge koji žive u Srebrenici. Danas Ćamil sabire emocije nakon još jedne dženaze, nakon što su zvanice otišle i vratile se svojim životima. 

"Mi, preživjeli Bošnjaci Srebrenice nismo na nasilje odgovorili novim nasiljem. Nismo postali teroristi; nismo se svetili; nismo upotrebljavali govor mržnje. Zamislite da žene čija su djeca, očevi, braća i muževi brutalno ubijeni njeguju ljubav; stvaraju umjetnost poput žena koje tkaju ćilime, u kojima su utkale imena ubijenih bošnjačkih muškaraca i dječaka Srebrenice. Tako dozivaju svoje najmilije, nadaju se.

Druge srebreničke Bošnjakinje vezu jastuke sa imenima svojih ubijenih. Preživjele Bošnjakinje i Bošnjaci borili su se i još se bore za pravdu pravnim putem. Obrazuju se i obrazuju druge. Njeguju razumijevanje među ljudima i zagovaraju mir u Bosni i Hercegovini i širom svijeta. Oni srebrenički Bošnjaci koji su stvorili svoje domove u drugim zemljama postali su ugledni članovi tih zajednica kojim vrijedno doprinose.

Živjeti u Srebrenici danas nije lahko. Ima dana kada je izuzetno teško. Nezaposlenost; povratnici koji tegobno žive; nedostatak infrastrukture; diskriminacija u školama i institucijama, samo su neki od mnogih problema, koji udruženi sa nepreboljenim ubistvima najdražih, ponekad čine život za običnog čovjeka jedva podnošljivim.

Ponekad mi je emocionalno neizdrživo. Kad posmatram majke koje ni poslije 26 godina nisu pronašle svoje sinove; supruge koje bez svojih muževa odgajaju djecu; kćerke i sinove koji rastu bez svojih očeva. I nekad se pitam, da li je taj civilizovani odgovor nas preživjelih bio pravi put. Da li bi bilo bolje da smo bili agresivniji, da smo ponekad zaprijetili ili da smo ponekad prešli crtu civilizovanih ljudi? Da li bi izbjegli poniženja koja nam se dešavaju danas? Da li bi nas svi bolje shvatili kad bi imali razloga da nas se boje?

Kada me obuzmu ova pitanja, odem u Mezarje i gledam hiljade bijelih nišana kako stoje u tišini. Svaki od tih nišana stoji tamo za jednog čovjeka koji je žrtva organiziranog nasilja. U tim trenucima, kad se pitam da li smo trebali imati agresivan odgovor na zločin, ti mi nišani govore da smo dobro izabrali – izabrali smo sabur umjesto nasilja; obrazovanje umjesto ubijanja djece i ljudi; ljubav umjesto mržnje; izabrali smo pravdu umjesto nepravde; izabrali smo život umjesto smrti. I dobro smo učinili – ostali smo svoji – britki, vrijedni, čestiti. Ostali smo jednostavni ljudi kao štu su bili naši voljeni. Nismo postali zločinci. Naše srce je uvijek znalo da se nad nama vrši genocid. Prvi put kada se u tebi pobuni pitanje: Zašto me ubijaju? I kad se ukaže odgovor: Zbog tvog imena i prezimena! – ti znaš šta se dešava", napisao je Duraković.