Drug Hercegovac (ne)da na Mijatovića koji priznaje genocid

Piše: Ernad Metaj

Još jedna dženaza u Potočarima je završena, iza nje ostaje pustoš u Srebrenici, a kod mog druga Hercegovca praznina u duši. Ove godine dodatno je pojačana jer se ogolilo da postoje bošnjačke elite kojima nikako ne odgovara da neko od Srba iz RS - a prizna genocid. Manje od ratnih rana mog druga koji i dalje luta Bosnom i Hercegovinom u nadi da će postati konstitutivan zaboljeli su napadi na Vojina Mijatovića koji se poklonio žrtvama i nema problema da genocid nazove pravim imenom. 

Sjetio se drug Hercegovac teksta Andreja Nikolaidisa u kojem genocid zove pravim imenom, ali potpuno racionalno i opravdano bestidnim naziva svaki pokušaj kolektivizacije stida. Tako i Hercegovac bestidnim vidi napade određenih medija na Vojina Mijatovića jer je u knjigu žalosti napisao: „11.07.1995. godine ovdje su pojedinci iz mog naroda počinili genocid nad nevinim civilima iz mog naroda“.

Svoj stav Mijatović već dugo jasno izražava i ponosno podignute glave u svojoj Banjaluci se nosi sa prezirom prvenstveno političara koji relativizacijom genocida mute mozak i osjećanja vlastitog, ali i naroda čiji pripadnici su bili žrtve ratnih zločinaca. Zato Mijatovića još uvijek poprijeko gleda veliki broj Srba koji nikako da shvate kako suočavaje s istinom oslobađa i otvara perspektive boljih odnosa u BiH zasnovanih na univerzalnim civilizacijskim vrijednostima bez kojih ne može biti prosperiteta u društvu i državi.

Mijatovićeva ljudskost ne odgovara ni politikama „torova“ u FBiH koje su podigle svoje medije i botove da bi svakom časnom i poštenom Srbinu ogadili bilo kakvu želju i namjeru da priznaju genocid. Iza napada zbog Mijatovićeve individualizacije zločina ne krije se briga za istinu, iz svake rečenice kojom se autor napada vrišti panika bošnjačkih etnonacionalista od moguće deradikalizacije odnosa među narodima. Nisu to napisali, ali drug Hercegovac je ubijeđen da iza napada na Mijatovića stoji i strah od ponovnog oživljavanja nacionalnog identiteta Bosanaca i Hercegovaca nasuprot Srbima, Hrvatima i Bošnjacima. Upravo Mijatović stalno potencira da može biti i Srbin, i Bosanac i Hercegovac. Isto se može iščitati i iz „spornog“ statusa jer Mijatović ima hrabrosti i sebi dozvoljava da Srbe i Bošnjake jednako vidi kao svoj narod. 

Vjeruje drug Hercegovac da u svemu ima i ličnih političkih interesa koji su u RS-u ugroženi pričom o stvaranju trećeg bloka na što je vrh SDA praktično pristao. Pojedinci unutar ove stranke svjesni su da oživljavanjem ove ideje oni postaju politički mrtvaci. Zato su oni odlučili opet protresti „kosti“ stradalih Srebreničana kako bi racionalnu politiku opet podredili emotivnoj pri čemu razloga za zadovoljstvo imaju samo oni.