MILANOVIĆ U BiH? Agonija institucionalne memorije

Piše: Muharem Cero 

Protiče posljednji dan trodnevne "radne" posjete predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Znakovito započet na "okupiranim" dijelovima općine Vitez, nekada pod ratnom kontrolom HVO postrojbi. Nastavljen na istokarakternom prostoru Grada Mostara, a vjerovatno okončan posjetama Livnu i Tomislavgradu.

Za sada, posjeta bijaše manje operativno - radna, a gotovo isključivo agit-propovska jednog lica i njegove kamarile. Narativ, poruke i okruženje gosta su bili kontaminirani populističkim nacionalizmom i rigidnim desničarenjem s lažne ljevice evropske provinijencije. Imalo revnosni pratilac ovih događanja mogao je prepoznati agoniju institucionalne memorije promašenog političara izrazito narcisoidne samoopčinjenosti.

Naime, trajući mandat predsjednika Milanovića je opterećen stalnim dvostrukim konfliktom. Onim u sebi i onim izvanjskim. Sukob sa premijerom Andrejom Plenkovićem nije iskonski sukob sa rastućim hrvatskim nacionalizmom, nego isključivo sukob sa trajućom promjenom u sistemu funkcioniranja Republike Hrvatske.

Prelazak na premijersko kancelarski model, kompatibilan sa dominantnim evropskim vrijednostima i izlazak iz predsjedničkog modela jeste nešto što Zoranova institucionalna memorija ne može i ne želi prepoznati i prihvatiti.

Unutarnji sukob u bivalentnoj Milanovićevoj strukturi nosi sjećanje autokratske isključivosti i znatno veće političke moći, nego što mu to demokratski uzusi dozvoljavaju. Upravo taj unutarnji konflikt proizvodi grč, odbojnost i izopačuje čak i osobnu fizionomiju do granica nekontroliranog, politički vulgarnog i ciničnog narativa. Poražen na terenu države iz koje dolazi, pokušava naći podršku u drugoj državi, gdje upravo njemu kompatibilan politički milje bosanskohercegovačkog HDZ-a i njegovog lidera Dragana Čovića nudi utočište autokratskih recidiva.

Nije teško prepoznati sijamsko funkcioniranje Čovića i Milanovića po modelu ti meni vojvodo, ja tebi serdare, jer upravo taj ambijent silno se zagovara u procesu traganja za izmjenama Izbornog zakona u BiH.

Kolektivno ja, koji nose i Milanović i Čović, nije ništa drugo nego politička reminiscencija na manje više nedemokratske modele čiji su zatočenici institicionalne memorije ovoga dvojca.
Zoran će, vjerovatno danas, negdje u večernjim satima, napustiti teritoriju države Bosne i Hercegovine. A njegove posjete, kako voli reći radne, ćemo se sjećati samo po šmrkavom narativu iz nekih vremena, kada je kolektivno ja bilo nepogovorni gospodar svakom individualizmu.

Pa navrati nam Zorane ponekad, nemoj biti čest!